ŠTO NAS EFEŽANIMA 6:10-20 UČI O DUHOVNOM RATOVANJU
Konačno, braćo moja, jačajte se u Gospodinu i u snazi moći njegove! Obucite svu bojnu opremu Božju da biste se mogli suprotstaviti lukavstvima đavolskim! Jer se mi ne borimo protiv tijela i krvi, nego protiv poglavarstava, protiv vlasti, protiv vladara tame ovog svijeta, protiv duhovnih opačina u visinama. Zbog toga uzmite svu bojnu opremu Božju da biste se mogli oduprijeti u zli dan, i kad sve izvršite, održati se! Stojte, dakle, pošto ste svoje bokove opasali istinom i obukli oklop pravednosti, te obuli noge spremnošću za evanđelje mira. Povrh svega uzmite štit vjere; njime ćete moći ugasiti sve goruće strijele zloga. Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest riječ Božju. Uvijek molite u Duhu svakovrsnom molitvom i prošnjom i bdijte zbog toga sa svom ustrajnošću i prošnjom za sve svete, i za mene, da bi mi se dala riječ, da mogu hrabro otvoriti svoja usta kako bi obznanio otajstvo evanđelja, za koje sam poslanik u okovima; da u njemu mogu hrabro govoriti kako mi i treba govoriti. Efežanima 6:10-20 (BKJ)
Duhovno ratovanje
Pavlovo učenje o „duhovnom ratovanju“ u ovom odlomku tijekom stoljeća bilo je dobro poznato i često citirano među kršćanima. Njegov zastrašujući uvid u područje tame, razrađena slika dobro naoružanog vojnika te praktične pouke o tome kako nadvladati duhovno protivljenje učinili su ovaj odlomak vrlo poznatim u Crkvi.
Pitanje koje čitatelji ovoga teksta ne postavljaju često jest: „Zašto?“
Drugim riječima, zašto je Pavao upravo ovim čitateljima i upravo ovom prilikom odlučio iznijeti svoje misli o borbi Crkve protiv vlasti đavla i njegovih sila? Oni koji Poslanicu Efežanima promatraju kao neku vrstu Pavlova općeg teološkog izlaganja teško mogu odgovoriti na ovo pitanje. Ni u jednoj drugoj poslanici Pavao ovom pitanju ne posvećuje toliko pozornosti.
Zašto onda upravo ovdje?
Poslanicu Efežanima smatram stvarnom poslanicom koja se bavi konkretnim životnim pitanjima unutar široke mreže kućnih crkava u Efezu te okolnim selima i gradovima. Također smatram Lukin izvještaj o nekoliko ključnih događaja tijekom Pavlove službe u Efezu vjerodostojnim i važnim izvorom podataka o pozadini i svjetonazorskim pretpostavkama ljudi iz toga kraja koji su došli Kristu (Djela 19:8–41). Taj izvještaj naglašava činjenicu da su mnogi postali kršćanima nakon što su prethodno bili štovatelji slavne gradske božice Artemide/Dijane te da je velik broj ljudi bio uključen u različite oblike magijskih praksi.
Budući da su Židovi idolopoklonstvo općenito smatrali povezanim s djelovanjem zlih duhova, a magiju izravnim oblikom bavljenja djelovanjem duhova, sasvim je razumljivo zašto je Pavao smatrao potrebnim u ovoj poslanici tako intenzivno govoriti o duhovnom ratovanju. Čitatelji ove poslanice dolazili su iz sredine u kojoj su bili uključeni u svijet duhova. Zato im je apostolov dodatni uvid u to kako živjeti životom ugodnim jedinom živom i istinitom Bogu, kojemu su sada iskazali svoju odanost, bio izuzetno potreban.
Ovaj odlomak ponovno potvrđuje da su duhovne sile stvarne, ali i da su udružene s đavlom u protivljenju Božjem narodu. Upravo zato čitatelji moraju znati kako se osloniti na Božju silu kako bi mogli izdržati njihove napade i širiti Kraljevstvo na neprijateljsko područje.
Čak i ako ne dolazite iz sredine obilježene štovanjem drugih bogova i božica ili uključenošću u neki oblik šamanističkih praksi — što vrijedi za većinu zapadnih kršćana — ovaj odlomak za vas nije ništa manje relevantan.
Zapravo, mogao bi biti još relevantniji upravo zato što snažno potvrđuje postojanje jedinstvene duhovne dimenzije života koju moramo ozbiljno shvatiti želimo li „hoditi dostojno Boga“ i naviještati evanđelje mira.
Slijedi kratko razmatranje nekih od glavnih teoloških tema koje ovaj odlomak naučava.
Duhovna bića su stvarna
Postoje moćna, nevidljiva duhovna bića koja napadaju vjernike s namjerom da im nanesu štetu, navedu ih da padnu u grijeh ili ih učine neučinkovitima za svrhe Božjega Kraljevstva.
„Đavao“, „Zli“, „poglavarstva“, „vlasti“, „svjetski vladari ove tame“ i „zli duhovni entiteti“ izrazi su kojima Pavao u ovom odlomku opisuje tu stvarnost.
Prva dva izraza alternativni su načini na koje su Židovi i prvi kršćani govorili o Sotoni, biću koje je Pavao ranije opisao kao „kneza vlasti zraka“ (Ef 2,2). Čini se da je Sotona vođa goleme vojske duhova koji su dio slojevite strukture zapovijedanja i upravljanja. Terminologija koju Pavao ovdje koristi za te duhove upućuje na određenu hijerarhiju unutar demonskog područja, jer su se neki od tih izraza uobičajeno koristili za različite položaje ljudskih vladara i nositelja vlasti. Međutim, čini se da ne postoji način na koji bismo mogli utvrditi relativne činove i sposobnosti tih duhova — a vjerojatno nije ni važno da to znamo.
Jezik kojim Pavao opisuje te sile bio bi razumljiv osobito Židovima jer su ti izrazi pripadali širokom skupu naziva koje su koristili za demonske duhove. Ali mnogi od tih izraza bili bi razumljivi i poganima, koji su koristili mnoge iste riječi te bi lako prepoznali da se odnose na različite vrste duhova.
Nova ideja za mnoge pogane bila bi spoznaja da duhovne pojave povezane s njihovim lokalnim religijama zapravo pokreću demonski duhovi pod vodstvom đavla te da ne postoje nikakvi takozvani bogovi ili božice koji bi se na bilo koji način mogli suprotstaviti jedinom istinitom Bogu (vidi 1 Kor 8:4–5; 10,19–21; također Pnz 32:16–17). Moguće je da Pavao na to aludira uporabom izraza „svjetski vladari“ u Ef 6:12.
Sve to, međutim, za nas ne bi imalo nikakvu važnost kada bi Pavao samo odražavao primitivan, predznanstveni svjetonazor, kako smatraju mnogi suvremeni znanstvenici. Ernest Best, primjerice, primjećuje:
„Kako bi oni koji više ne prihvaćaju ideju nadnaravnih zlih sila koje utječu na ljudski život trebali razumjeti ono što autor Efežanima govori? [...] Takve sile još uvijek postoje, premda ih možda ne nazivamo nadnaravnima. To su društveni pritisci koji, ako nisu potpuno zli, nisu ni potpuno dobri.“
Njemački bibličar Hans Hübner ide još dalje:
„Vjerovanje u đavla izgubilo je svoju uvjerljivost. Onaj tko se danas još uvijek osjeća ugroženim od đavla ili vjeruje u njegove očnjake vjerojatno se i sam nalazi u očnjacima neke fanatične sekte.“
Međutim, vjerovanje u đavla i duhove nikada nije izgubilo svoju uvjerljivost izvan Zapada, gdje su takva vjerovanja opstala unatoč zapadnim utjecajima. Na mnogim mjestima vjerovanje u zle duhove i dalje predstavlja sastavni dio svjetonazora brojnih naroda. Već bi nas sama ta činjenica trebala potaknuti na razmišljanje o tome jesu li zapadne kulture doista u pravu u svojem skepticizmu prema stvarnom postojanju duhova.
Za zapadne kršćane postoji stvarna opasnost da zanemare ili umanje stvarnost nadnaravnih protivnika. Time postajemo ranjiviji na njihove napade jer smo manje budni, manje se oslanjamo na molitvu, manje ovisimo o Bogu i manje o duhovno obdarenim suvjernicima.
Također je važno primijetiti da Pavao ne pripisuje svaki oblik zla demonima. Ranije u ovoj poslanici govorio je o ulozi „tijela“, kao i „ovoga sadašnjeg zlog doba“, odnosno „svijeta“ (Ef 2:1–3).
Vjernici trebaju imati na umu sva tri oblika zlog utjecaja kako bi razumjeli prepreke duhovnom rastu: svijet – tijelo – đavao.
Ovisnost o Božjoj sili
Cilj oslanjanja na Božju silu jest oduprijeti se različitim napadima Zloga i širiti Božje Kraljevstvo u svijetu. Pavlov očiti naglasak u ovom odlomku nalazi se na riječi „stajati“ — metafori koju ponavlja četiri puta.
Slika gorućih strijela koje zli ispaljuje na vjernike jasno naglašava obrambeni karakter borbe koju Pavao opisuje. Cilj je odbiti napade i ne dopustiti da budemo oboreni ili teško ranjeni.
Oklop, dakle, ima zaštitnu ulogu. Ova zbirka slika znači da Sotona zajedno sa svojim demonskim silama smišlja strategije kojima pokušava pronaći učinkovite načine da povrijedi vjernike ili ih navede na grijeh.
Ali kako to čini?
Iz šireg svjedočanstva Pisma znamo da zli ima čitav niz mogućnosti, koje se ne trebaju ograničiti samo na sljedeće:
ubacivanje u naš um slike nečega privlačnog, ali grešnog (Mt 4:8–10; Lk 4:5–8);
iskorištavanje grešne sklonosti, poput ljutnje, i njezino raspirivanje do točke gubitka kontrole (Ef 4:27);
nadahnjivanje drugih da oblikuju načelo, učenje ili ideju koja zvuči uvjerljivo, ali je pogrešna i opasna za naše duše (2 Kor 11;3; 15);
nanošenje tjelesne bolesti ili određenog zdravstvenog stanja (2 Kor 12:7);
slanje strašnog sna ili demonske manifestacije tijekom noći koja izaziva strah (Job 4:13–16; Ps 91:5);
navođenje na laž (Dj 5:3);
pokretanje niza strašnih „prirodnih“ nesreća, primjerice smrti voljene osobe, gubitka doma ili uništenja odnosno gubitka imovine (Job 1–2).
Bilo koji od tih napada, ili njihova kombinacija, može proizvesti strah, beznađe, depresiju ili srce koje otvrdne prema Bogu.
Dobra vijest ovoga odlomka jest da je, bez obzira na ono što se događa, Bog blizu i spreman dati svoju silu kako bi nam pomogao i zaštitio nas.
Odlomak također jasno pokazuje da vjernici nisu jednostavno u stanju čekanja do Kristova povratka. Imamo poslanje u kojem trebamo aktivno sudjelovati, što je Pavao ranije u poslanici naglasio svojim govorom o „punini“.
Krist je glava svojega tijela kako bi preko Crkve mogao „ispuniti sve u svemu“ (Ef 1:23). Slično tome, uzašli Krist dao je darove Crkvi kako bi preko nje „ispunio sve“ (Ef 4:10).
Zato „stajati“ ne treba razumjeti samo kao „stajati na mjestu“, nego kao „ustati protiv“ kraljevstva tame — i to u aktivnom, ofenzivnom smislu.
Kršćanski vojnici zato ne ostaju u taboru, nego izlaze na neprijateljsko područje. Upravo je to smisao „spremnosti za evanđelje mira“ (Ef 6:15). Vjernici se trebaju pripremiti za naviještanje evanđelja kamo god ih njihov Zapovjednik — Gospodin — pošalje.
Na isti način svaki dio opreme treba promatrati i u svjetlu ove aktivne strane duhovne borbe. Pavao to osobno pokazuje na kraju odlomka kada dva puta moli čitatelje da mole za njega kako bi mogao naviještati evanđelje „sa smjelošću“ (Ef 6:19–20).
Božja sila istinski je dostupna njegovu narodu. Pavlov poziv: „Jačajte se u Gospodinu i u snazi njegove moći“ vrhunac je naglaska koji se provlači cijelom Poslanicom Efežanima — Božja sila dostupna je svima koji su u Kristu.
Uvodna hvala već je najavila tu temu izjavom da Bog „sve čini prema odluci svoje volje“ (Ef 1:11). Pavao zatim moli da njegovi čitatelji steknu dublju spoznaju goleme veličine Božje sile koja im je dostupna (Ef 1,19–23).
Prvu polovicu poslanice zaključuje još jednom zagovornom molitvom u kojoj moli da vjernici budu „ojačani snagom po njegovu Duhu u nutarnjem čovjeku“ (Ef 3:16).
Potom slavi Boga kao Onoga koji može učiniti neizmjerno više od svega što molimo ili zamišljamo, „prema sili koja djeluje u nama“ (Ef 3:20).
Vjernicima je potrebna Božja sila jer kršćanski život ne možemo živjeti vlastitim snagama. Ne borimo se samo s utjecajem grijeha koji osjećamo kroz „tijelo“ i „svijet“, nego moramo imati na umu da je Sotona stvaran te pažljivo smišlja načine kojima nas želi napasti i dovesti do pada.
Mnogi prvotni čitatelji ove poslanice mogli su biti u iskušenju ponovno se osloniti na tradicionalna sredstva zaštite od napada duhova: vratiti se šamanističkim praksama, ritualima narodne medicine, zazivanju duhova pomagača i različitim magijskim praksama.
Činjenica da su upravo kršćani — „oni koji su povjerovali“ (Dj 19:18) — spalili magijske knjige u ranom razdoblju Crkve pokazuje koliko je snažna bila privlačnost takvog sinkretizma.
Iako mnogi vjernici u nezapadnom svijetu to intuitivno razumiju, mi na Zapadu često smo u iskušenju osloniti se na vlastitu snagu i vlastite napore kako bismo živjeli u skladu s Božjim pozivom. Paradoksalno, ovisnost o Gospodinu i primanje njegove sile ponekad nam predstavljaju poteškoću.
Naglasak ovog odlomka jest da duhovna sila dolazi kroz odnos, a ne kroz tehnike ili zazivanja.
Izvor sile isključivo je živi i istiniti Bog.
Uloga molitve
Molitva je srž duhovnog ratovanja i najvažnije sredstvo kojim Bog jača vjernike.
Pavao svoje izlaganje o Božjoj bojnoj opremi završava pozivom na molitvu, ali to čini tako da molitva zapravo postaje temelj cijelog odlomka.
„Moliti u Duhu“ (Ef 6:18) — odnosno moliti na način koji Duh vodi, usmjerava i osnažuje — jedan je od najvažnijih načina održavanja sadašnjeg, dinamičnog odnosa sa živim Bogom.
Molitva je također očitovanje vjere (usp. Ef 6:16), jer podrazumijeva priznanje naše bespomoćnosti i potrebe da se Bog bori za nas.
Ono što Pavao ovdje ima na umu vrlo je široko, što izražava pozivom da molimo „u svako vrijeme“ i „svakom molitvom i prošnjom“ (Ef 6:18).
To uključuje, ali nije ograničeno na redovito vrijeme osobne svakodnevne molitve s Bogom. Uključuje i spremnost da u svakom trenutku molimo za druge i s drugima. Kad god se pojavi prilika, trebali bismo biti spremni moliti zajedno s drugim ljudima.
Budući da vojnici obično trebaju pomoć pri oblačenju svoje opreme, molitvu možemo promatrati kao način na koji pomažemo „naoružati“ druge vjernike za borbu.
Pavao je to pokazivao svojim redovitim zastupničkim molitvama za ljude te nam čak daje uvid u to kako bismo trebali moliti za druge.
Budući da mnogi kršćani tijekom zajedničkih molitvenih susreta najveći dio vremena provode moleći za bolesne ili za ljude koji prolaze kroz neku krizu, Pavao ovdje pokazuje drukčiji pristup: naglašava trajnu molitvu koja ljude unaprijed priprema za neizbježne borbe.
Zato je važno redovito moliti jedni za druge da Bog toliko ojača naše suvjernike da budu sposobni stajati „u zli dan“ — odnosno kada nastupi neka kriza ili određeni oblik napada.
Naš novi identitet
Od presudne je važnosti duboko razumjeti naš novi identitet u Kristu i živjeti iz toga identiteta kao načina nadvladavanja posljedica različitih oblika demonskih napada.
Jedna od Pavlovih glavnih briga u ovoj poslanici bila je čvrsto ukorijeniti vjernike u razumijevanju njihova novog identiteta u Kristu.
Zbog Kristova otkupiteljskog djela, našega posinjenja kao Božje djece, činjenice da smo zapečaćeni njegovim Svetim Duhom i naše budućnosti kao Božje baštine, postali smo potpuno novi ljudi.
Više nismo mrtvi u svojim grijesima i otuđeni od Boga.
Također smo uvedeni u novu zajednicu — novo društvo — i zajedno tvorimo duhovni hram u kojem Bog prebiva svojim Duhom.
Svaki pojedini dio Božje bojne opreme razrađuje jedan aspekt toga novog identiteta i treba ga tumačiti u svjetlu onoga što je Pavao o toj temi već rekao ranije u Poslanici Efežanima, kao i u svojim drugim poslanicama.
To vrijedi za svaki dio opreme: istinu, pravednost, evanđelje, vjeru, spasenje i Riječ Božju.
Prisvajanje i življenje toga novog identiteta proces je koji traje. Ono se događa dok se posvećujemo slušanju i razumijevanju Božje Riječi; dok doživljavamo djelovanje Duha koji nam otkriva te istine — odnosno „prosvjetljuje oči našega srca“ (usp. Ef 1:18); dok molimo za sebe i primamo zastupničku molitvu drugih; te dok smo duboko povezani s kršćanskom zajednicom u kojoj redovito primamo služenje ljudi koje je Krist obdario kako bi služili našim životima.
Comments