DUHOVNA SILA I(LI) SILA DUHA SVETOGA

Ali bio je tu neki čovjek imenom Šimun, koji se već otprije bavio vračanjem i začaravao narod samarijski tvrdeći da je on netko velik. Uz njega su svi, od najmanjega do najvećeg pristajali govoreći: “Ovaj je čovjek velika snaga Božja.”

Djela apostolska 8:9-10

A kad je Šimun vidio da se Duh Sveti daje polaganjem ruku apostola, ponudio im je novac govoreći: “Dajte i meni tu vlast da onaj na koga položim ruke primi Duha Svetoga.” A Petar mu je rekao: “Neka tvoj novac propadne zajedno s tobom, jer si mislio da dar Božji možeš kupiti novcem! Ti nemaš ni dijela ni udjela u ovom jer tvoje srce nije pravo pred Bogom. Pokaj se stoga od te svoje zloće i moli Boga ne bi li ti oprostio tu pomisao tvoga srca. Jer vidim da si u gorkoj žuči i u okovima nepravde.

Djela apostolska 8:18-23

Biblijsko izvješće o Šimunu vraču napisano je prilično šturo, ali nam je dano sa svrhom.

Rana Crkva bila je snažna, ali istodobno ranjiva. Sila Duha bila je snažno prisutna, Crkva je brzo rasla, apostoli su propovijedali Riječ uz znakove i čudesa, a zajedništvo vjernika bilo je poprilično skladno.

Jedna od slabosti rane Crkve bio je nedostatak iskustva.

Iskustvo, naime, može postati vrlo dobar filter za problematične situacije. Budući da su se mnogi pridruživali Crkvi, bilo je samo pitanje vremena kada će se među njima pojaviti i oni koji će biti više privučeni silom Božjom nego porukom Božjom.

Šimun je izvrstan primjer toga:

Prije susreta s Filipom Šimun se bavio vračanjem i svojim djelovanjem zadivio Samarijance. Posebno je zanimljivo kako su ljudi protumačili ono što su vidjeli: „Ovaj je čovjek velika snaga Božja.“

Biblijski tekst ne govori nam dovoljno da bismo sa sigurnošću mogli definirati prirodu Šimunovih sposobnosti. Ali jedno je jasno: ljudi nisu bili sposobni razlikovati Šimunovo djelovanje od djelovanja Božje sile.

To je važna lekcija.

Činjenica da je nešto duhovno ili nadnaravno ne znači automatski da dolazi od Duha Svetoga.

Biblija poznaje duhovnu stvarnost koja nije od Boga. Pavao govori o „zlim duhovnim silama (Ef 6:12 SHP), dok Ivan upozorava: „Ljubljeni, ne vjerujte svakome duhu, nego provjeravajte duhove jesu li od Boga.“ 1 Ivanova 4:1

Biblijski odgovor na nadnaravno nije ni skepticizam prema svemu duhovnom ni lakovjernost prema svemu duhovnom.

Biblijski odgovor je razlučivanje ili provjera.

Dolaskom Filipa u Samariju Šimun je svjedočio o čudesima i iscjeljenjima, i ljudi su povjerovali Evanđelju.

Među njima je “povjerovao” i Šimun (Dj 8:13)

Šimun nije ostao izvan Crkve, “povjerovao je”, krstio se i pridružio se Filipu.

No, susret s apostolima pokazao je da se njegov odnos prema moći nije promijenio.

Kada je vidio da se polaganjem apostolskih ruku daje Duh Sveti, rekao je: „Dajte i meni tu vlast…“

Tu je na površinu isplivao stvarni problem: Šimun nije želio samo primiti nešto od Boga, on je tom silom želio raspolagati po svojoj volji.

Petar nije kritizirao samo o njegov postupak, već je progovorio izvoru problema: Šimunovom srcu rekavši: „Tvoje srce nije pravo pred Bogom.“

Čovjek može promijeniti religijski kontekst, a da još uvijek nije promijenio svoj odnos prema moći.

RANOKRŠĆANSKI PISCI O ŠIMUNU VRAČU

Kasnija iskustva s krivovjerjima naučila su Crkvu potrebi razlučivanja. Zato je zanimljivo vidjeti kako su ranokršćanski pisci razumjeli Šimuna vrača.

Justin Mučenik u prvoj polovici drugoga stoljeća piše:

„I treće, jer su nakon Kristova uzašašća na nebo đavli postavili neke ljude koji su se nazivali bogovima... Bio je jedan Samaritanac, Šimun…“ (Justin Mučenik, Prva apologija 26)

Justin prenosi predaju prema kojoj je Šimun nastavio svoje djelovanje i stekao sljedbenike.

Irenej oko 180. godine u djelu Protiv krivovjerja također piše o Šimunu. Prema Irenejevu tumačenju, Šimunovo „vjerovanje“ nije predstavljalo istinsko obraćenje. Šimun je apostolsko djelovanje još uvijek promatrao kroz kategorije vlastitoga magijskog razumijevanja duhovne moći.

Irenej zatim prenosi predaju prema kojoj se Šimun nakon Petrova ukora nije istinski promijenio, nego je nastavio razvijati vlastito djelovanje, privlačiti sljedbenike i miješati različite magijske i kršćanske elemente.

O Šimunu piše i Hipolit Rimski, a kasnije se razvila i legenda o sukobu Petra i Šimuna u Rimu.

Naravno, moramo razlikovati biblijski izvještaj od kasnije crkvene predaje. Ne možemo svaku pojedinost tretirati kao sigurnu povijesnu činjenicu. Ipak, rana je Crkva u Šimunu jasno prepoznala obrazac duhovne obmane povezane sa samouzvisivanjem i željom za moći.

Šimun je prije dolaska Filipa u Samariju fascinirao ljude i predstavljao sebe kao „nekoga velikog“. Nakon susreta s Filipom „povjerovao“ je, krstio se i ušao među kršćane.

Kada je susreo apostole, vidio je nešto što sam nije posjedovao i poželio steći vlast kojom bi mogao raspolagati. Prema kasnijoj crkvenoj predaji, nakon što je razotkriven, ponovno je izgradio vlastitu platformu, privlačio sljedbenike i sebe postavio u središte.

Šimun nije želio biti pod vlašću Duha; želio je imati vlast nad duhovnim.

JESU LI “ŠIMUNI” NESTALI?

Nisu, samo su se zaodjenuli u mnogo sofisticiranije ruho.

Problem postaje posebno opasan kada se takav odnos prema moći zaodjene kršćanskim rječnikom. Tada više ne govorimo o magiji, nego o „pomazanju“, „autoritetu“, „proročkoj službi“, „apostolskom autoritetu“, „duhovnim razinama“ ili „prijenosu sile“.

Te riječi same po sebi nisu problem. Biblija govori o autoritetu, darovima, pomazanju, prorocima i apostolima.

Problem nastaje kada se iza kršćanskog rječnika ponovno pojavi Šimunova logika želja za vlašću.

Kako onda razlikovati istinsko djelovanje Duha Svetoga od različitih „sila“, „autoriteta“ i „pomazanja“ koja se predstavljaju kao Božja?

PRIJENOS POMAZANJA/SLUŽBE

Kao jedan od biblijskih primjera često se navodi prijenos službe s proroka Ilije na Elizeja.

U 2. Kraljevima 2 čitamo kako je Ilija uzet sa zemlje. Elizej je podigao njegov plašt, udario njime po Jordanu i voda se razdvojila. Proročki sinovi zaključili su da je duh Ilijin počinuo na Elizeju. (2 Kraljevima 2:15)

Kada bismo čitali samo taj dio, mogli bismo steći dojam da je Ilija „prenio svoje pomazanje“ na Elizeja, ali priča nije počela u 2. Kraljevima 2.

Bog je mnogo ranije rekao Iliji:

„Elizeja, sina Šafatova, iz Abelmehole, pomaži za proroka umjesto sebe.“ 1 Kraljevima 19:16

Dakle, Ilija nije odabrao Elizeja. Bog ga je odabrao.

Kada ga je Ilija pronašao, bacio je svoj plašt na njega, Elizej nije odmah počeo činiti čudesa, već je posluživao Iliju.

„Zatim je ustao i pošao za Ilijom pa mu je posluživao.“ 1 Kraljevima 19:21

Postojao je proces: Božji odabir prethodio je Elizejevoj pripremi, ali Božji odabir nije ukinuo proces kroz koji je Bog pripremao odabranoga čovjeka.

Plašt nije bio izvor pomazanja. Plašt je bio znak poziva koji je već došao od Boga.

Prije Ilijina odlaska Elizej je tražio: „Neka mi, molim te, pripadne dvostruki dio tvoga duha.“ 2 Kraljevima 2:9

„Dvostruki dio“ vrlo je vjerojatno povezan s pravom prvorođenca na dvostruki dio nasljedstva (Pnz 21:17).

Elizej time nije tražio „dvostruko više čudotvorne sile“, nego potvrdu da bude Ilijin legitimni proročki nasljednik.

Ilijin odgovor posebno je zanimljiv: „Tešku si stvar zatražio. Ako me vidiš kad budem uzet od tebe, bit će ti tako; ako li ne, neće biti.“2 Kraljevima 2:10

Ilija nije morao reći samo: „Dat ću ti svoje pomazanje“ jer on nije bio gospodar darova koje je imao.

Nije mogao garantirati Elizeju ono što što je tražio, jer je to mogao učinti jedino Bog.

Velika je razlika između Šimuna i Elizeja:

Šimun želio moć.

Elizej je prihvatio poziv i proces.

Šimun je nudio novac.

Elizej je ostavio volove, plug i dotadašnji život, prinio je volove kao žrtvu.

Šimun je želio sposobnost kojom će raspolagati.

Elizej je služio godinama kao Ilijin sluga.

DUH SVETI NIJE NIČIJE VLASNIŠTVO

Nakon Ilijina odlaska Elizej je uzeo njegov plašt  izgovorio možda najvažnije riječi cijele priče: „Gdje je GOSPOD, Bog Ilijin?“ 2 Kraljevima 2:14

Nije se pitao: “Jesam li dobio Ilijino pomazanje i silu”

Plašt službe može prijeći s čovjeka na čovjeka kako bi se služba Božja mogla nastaviti. Iskustvo i znanje također se na neki način mogu prenijeti.

Učenik može biti oblikovan kroz odnos s učiteljem, a zajednica može prepoznati i potvrditi nečiji poziv.

Ali Duh Sveti nije vlasništvo službenika koje on može distribuirati drugima prema vlastitoj volji.

Elizej nije dobio pomazanje zato što je uspio uzeti Ilijin plašt.

Dobio je plašt zato što ga je Bog već odabrao.

ŠTO JE SA POLAGANJEM RUKU?

U prevelikom oprezu ne smijemo otići u drugu krajnost.

Novi zavjet prepoznaje nauk o polaganju ruku. Upravo u priči o Šimunu govori se o predavanju Duha Svetog kroz polaganje ruku (Dj 8:14-17).

Pogledajmo još jedan primjer iz Antiohijske crkve

Dok su jednom izvršavali službu Gospodinu i postili, Duh Sveti je rekao: “Odvojite mi Barnabu i Savla za djelo za koje sam ih pozvao.” Tada su, pošto su postili i molili, položili ruke na njih te ih otposlali. Djela apostolska 13:2-3

Ponovno je redoslijed važan:

Duh Sveti je pozvao, crkva prepoznla, položili su ruke te su apostoli bili poslani u službu.

Polaganje ruku nije proizvelo Božji poziv, ono ga je potvrdilo.

Ne zanemaruj dar koji je u tebi, koji ti je dan po proroštvu s polaganjem ruku starješinstva.

1 Timoteju 4:14

Zbog toga te podsjećam da raspiruješ Božji dar koji je u tebi po polaganju mojih ruku. 2. Timoteju 1:6

Dakle, ne možemo tvrditi da polaganje ruku nema veze s prijenosom, primanjem ili djelovanjem duhovnih darova.

Novi zavjet očito poznaje takvu povezanost.

Ali! Pavao ne govori o „svom pomazanju“ koje je sada postalo Timotejevo već govori o Božjem daru.

Polaganje ruku može biti čin kroz koji Crkva moli, potvrđuje, šalje i sudjeluje u onome što Bog čini. Oni ljudi koji polažu ruke nisu vlasnici Duha koji pomazanje distribuiraju kome hoće.

Tu prolazi tanka, ali presudna granica između izjava: „Bog djeluje kroz mene“ i „Ja posjedujem Božju silu.“

Prva izjava čovjeka čini ovisnim o Bogu.

Druga ga vrlo lako može pretvoriti u trgovca svetim.

Nije slučajno da je upravo iz Šimunova imena nastao izraz simonija — kupovanje i prodavanje crkvenih službi i duhovnih dobara.

RAZLUČIVANJE

Nije dovoljno zaključiti da se događa nešto nadnaravno. Upravo su Samarijanci bili zavedeni tim površnim zaključkom kada su Šimunu dali epitet “velike snage Božje”.

Potrebni su nam dublji kriteriji.

Prvi kriterij je istinsko poznavanje naravi Duha Svetoga.

Isus je rekao da će Duh Sveti proslavljati Njega (Ivan 16:14)

Istinska sila Duha proslavlja Isusa, ne služi izgradnji kulta ličnosti.

Drugi je kriterij taj da duhovno iskustvo ne može biti iznad biblijskog prosuđivanja.

Treći kriterij je plod.

Čovjek može imati impresivne darove, a ozbiljne karakterne probleme.

Dar pokazuje što Bog može učiniti kroz čovjeka.Plod pokazuje što je Duh učinio u čovjeku.

Četvrti kriterij je odnos prema moći.

Vodi li služba prema Kristu ili prema službeniku (kultu)?

Stvaramo li Kristove učenike ili ljude ovisne o „pomazanom čovjeku“?

I konačno kao temelj mora postojati spremnost na razlučivanje i odgovornost.

Neka proroci govore po dvojica ili trojica, a ostali neka prosuđuju! 1. Korinćanima 14:29

Ispitujte sve, što je dobro, čvrsto držite. 1 Solunjanima 5:21

Istinski duhovni autoritet ne boji se provjere. Podlaže se Kristu, Riječi i zdravom razlučivanju zajednice.

ZAKLJUČAK

Šimun je prije susreta s Filipom govorio da je „netko velik“.

Ljudi su ga zbog njegovih duhovnih sposobnosti proglasili „velikom snagom Božjom“.

Nakon toga susreo je stvarno djelovanje Duha Svetoga i poželio vlast kojom bi mogao raspolagati onime što je vidio.

Petar je sve presjekao jednom rečenicom: „Tvoje srce nije pravo pred Bogom.“

Taj lakmus papir još uvijek nam treba.

Opasnost za Crkvu nije samo duhovna sila koja djeluje izvan nje.

Mnogo je opasnija duhovna sila koja uđe u Crkvu, nauči njezin jezik, zaodjene se njezinim rječnikom i predstavi se kao sila Duha Svetoga..

Nije svako „pomazanje“ od Boga. Nije svaki autoritet Božji autoritet. Nije svaka manifestacija dokaz Božje potvrde. Nije svaki čovjek koji djeluje u duhovnom području čovjek koji je pod pomazanjem Duha Svetoga.

Možda se najjednostavniji test nalazi upravo u razlici između Šimuna i Elizeja.

Jedan je tražio moć koju može imati.

Drugi je tražio Boga kojem može služiti.

Tu počinje razlika između "duhovne sile" i sile Duha Svetoga.

Petar Fabijanić