KRALJEVSTVO BEZ ELITE

Za ostvarenje određenog cilja potrebni su predanost, čvrstoća volje, disciplina i spremnost na žrtvu.

Bez toga teško možemo postići nešto značajno.

Ipak, postoji nešto što sama predanost ne može učiniti: ona ne može pročistiti naše motive niti sama po sebi oblikovati naš karakter.

Čovjek može biti iznimno discipliniran i istodobno ohol. Može biti spreman mnogo žrtvovati, a ipak svoju žrtvu koristiti kao dokaz vlastite superiornosti.

Netko može živjeti isposnički i zbog svojeg odricanja smatrati se duhovnijim od drugih.

Drugi može raditi više od drugih, ostvariti poslovni uspjeh i steći više materijalnih sredstava te zaključiti kako njegov uspjeh dokazuje da je sposobniji ili vrjedniji od onih koji nisu postigli isto.

Treći može uložiti mnogo godina u obrazovanje i svoje znanje početi doživljavati kao razlog zbog kojega se nalazi iznad manje obrazovanih ljudi.

Duhovna disciplina, poslovna izvrsnost i znanje doista čovjeku daju određene prednosti.

No, prednost nije isto što i unutarnja vrijednost.

Isusove riječi: „Tko hoće biti prvi, neka svima bude sluga“, ističu koliko se njegova vizija zajednice protivi prema bilo kakvom tipu “duhovne aristokracije”.

Duhovna aristokracija nastaje kada se unutar kršćanske zajednice duhovna izvrsnost, služba, znanje ili uspjeh pretvore u status koji neke ljude uzdiže iznad drugih. Jedni se pokušavaju popeti na planinu religijskog postignuća, drugi na planinu društvenog uspjeha, dok Isus svoje učenike poziva dolje, k sebi, u nizinu služenja.

Idući biblijski tekst poslužit će nam kao temelj ove teze:

Tada su mu prišli Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći: “Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš ono što želimo.” A on ih je upitao: “Što biste htjeli da vam učinim?” Oni su mu odgovorili: “Daj nam da sjednemo u tvojoj slavi jedan tebi zdesna, a drugi slijeva!” Ali im je Isus rekao: “Ne znate što molite. Možete li piti čašu koju ja pijem i krstiti se krštenjem kojim se ja krstim?” A oni su mu odgovorili: “Možemo!” A Isus im je rekao: “Doista ćete piti onu čašu koju ja pijem, i krstiti se onim krštenjem kojim se ja krstim, ali sjesti meni zdesna i meni slijeva nije moje dati, nego je to za one kojima je pripremljeno.”

A kad su to čula desetorica, počeli su biti nezadovoljni zbog Jakova i Ivana. Ali ih je Isus pozvao k sebi i rekao im: “Znate da oni što se smatraju vladarima nad Poganima gospodare nad njima i njihovi velikaši imaju vlast nad njima. Ali neka ne bude tako među vama; nego tko hoće biti velik među vama, neka vam bude poslužitelj. I tko od vas hoće biti prvi, neka svima bude sluga. Jer ni Sin čovječji nije došao da mu poslužuju, nego služiti i predati svoj život kao otkupninu za mnoge.

Marko 10:35-45

NEOBIČAN ZAHTJEV

Jakov i Ivan došli su Isusu s neobičnim zahtjevom:

„Daj nam da sjednemo u tvojoj slavi jedan tebi zdesna, a drugi slijeva!“

Njima očito nije nedostajalo ambicija.

Kada ih Isus pitao mogu li piti njegovu čašu i biti kršteni njegovim krštenjem, bez oklijevanja su odgovorili da mogu.

Isus nije osporio njihovu spremnost. Rekao im je:  „Doista ćete piti onu čašu koju ja pijem.“

Njihovi kasniji životi su potvrdili da su zaista bili spremni podnijeti cijenu učeništva.

Jakov je kasnije bio pogubljen zbog svoje vjere, a Ivan je iskusio progon i pokušaj eliminacije radi svoje vjernosti Kristu.

Njihov problem, nije bio u tome što nisu bili spremni platiti cijenu.

Bili su spremni na žrtvu, ali su u tom trenutku još uvijek razmišljali prema logici položaja koja govori:

Ako dam više, mogu očekivati više. Ako sam spremniji od drugih, trebao bih biti bliže prijestolju.

Ova logika razotkriva vrlo neugodnu mogućnost:

Moguće je mnogo žrtvovati za Boga, a još uvijek biti usmjeren na sebe.

Možemo postiti kako bismo bili duhovniji od drugih.

Možemo služiti kako bismo bili primijećeni.

Možemo učiti kako bismo imali posljednju riječ.

Možemo davati kako bismo stekli utjecaj.

Možemo graditi službu kako bismo jednog dana imali položaj.

Žrtva sama po sebi ne dokazuje čistoću motiva.

Isus svojim odgovorom nije uništio njihovu ambiciju već im je ukazao na bitnost ispravne motivacije.

Kada su ostala desetorica čula što su Jakov i Ivan tražili, naljutili su se.

Tada ih je Isus sve pozvao k sebi i rekao im:

„Znate da oni što se smatraju vladarima nad Poganima gospodare nad njima i njihovi velikaši imaju vlast nad njima. Ali neka ne bude tako među vama.“

Ove riječi predstavljaju radikalan prekid s uobičajenim načinom razumijevanja veličine.

Svijet veličinu često zamišlja vertikalno:

-Što sam uspješniji, penjem se više.

-Što više znam, imam veći autoritet.

-Što više posjedujem, imam veći utjecaj.

-Što sam duhovno discipliniraniji, smatram se bližim Bogu.

Isus nije rekao svojim učenicima da prestanu težiti izvrsnosti.

On im je dao njenu novu definiciju: „Tko hoće biti velik među vama, neka vam bude poslužitelj.“

Želiš biti velik? Budi velik u služenju drugima.

Put prema najvišoj planini počinje u dolini.

KADA DUHOVNA IZVRSNOST POSTANE DUHOVNA ARISTOKRACIJA

Kršćanska povijest pokazuje koliko se lako možemo vratiti upravo onoj logici koju je Isus pokušavao ukloniti među učenicima.

Prvi kršćani s pravom su duboko poštovali mučenike.

To su bili ljudi koji su radije izgubili život nego se odrekli Krista.

Njihova vjernost bila je primjer koji je ohrabrivao cijelu Crkvu.

Kasnije, osobito nakon prestanka velikih progona, asketski i monaški život postajao je jedan od novih izraza radikalne predanosti Kristu.

Ako više nije bilo potrebno umrijeti u areni, bilo je moguće radikalno se odreći svijeta.

Problem nije bio u radikalnoj predanosti.

Problem je nastao onda kada od primjera koji je trebalo nasljedovati stvoren duhovni status kojem se počelo diviti i klanjati.

Tako se razvila svojevrsna duhovna aristokracija:

-Netko je dao više.

-Netko se odrekao više.

-Netko je molio više.

-Netko je patio više.

-Netko je pokazao iznimnu svetost.

I ponovno se postavilo pitanje:

“Tko zaslužuje sjediti bliže Kristovim prijestolju?”

Katolička i pravoslavna teologija pritom razlikuju štovanje svetaca od obožavanja koje pripada jedino Bogu, što je važno pošteno priznati.

Unatoč toj teološkoj definiciji i dalje primjećujem sklonost da se primjer nečije svetosti (duhovne izvrsnosti) pretvorio u sustav duhovnog napredovanja: od nevjernika, prema crkvenom položaju i onda u konačnici ka svecu koji zastupa druge pred Bogom.

Pismo poručuje da je samo jedan zastupnik i posrednik između Boga i ljudi-Isus Krist (1 Tim 2:5).

No, bilo bi pogrešno misliti da je to samo problem tradicionalnih crkava.

I mi ostali imamo slične izazove.

Možda nemamo kipove svetaca, ali možemo stvoriti vlastite „svece“ u vidu poznatih propovjednika, apostola, evangelizatora, autora, voditelja velikih crkava, worship-leadera ili ljudi koje smatramo „posebno pomazanima“.

Ikonografija se promijenila, ali mehanizam može ostati isti.

Čovjeka koji bi trebao biti primjer služenja pretvaramo u čovjeka kojemu drugi trebaju služiti.

A Isus je rekao:  „Ali neka ne bude tako među vama.“

PREDNOST NIJE PRIVILEGIJA VEĆ ODGOVORNOST

Znanje nije loše, niti je uspjeh. Novac nije zlo, niti je utjecaj. Položaj sam po sebi ne mora nužno implicirati da je osoba do njega došla pomoću smicalica ili krivih motiva.

ALI!

Ako nas je odricanje učinilo oholim, promašili smo svrhu odricanja.

Ako nas je znanje učinilo prezirnim prema drugima, promašili smo svrhu znanja.

Ako nas je uspjeh uvjerio da vrijedimo više od manje uspješnih ljudi, promašili smo svrhu uspjeha.

Ako ti je služba dala osjećaj da drugi sada trebaju služiti tebi, promašio si samu narav kršćanske službe.

ISUS-NAJVEĆI KOJI JE POSLAO SLUGA SVIMA

Isus učenicima nije dao samo novu teoriju vodstva. Pokazao je to svojim primjerom:

„Jer ni Sin čovječji nije došao da mu poslužuju, nego služiti i predati svoj život kao otkupninu za mnoge.“

Ako je itko imao pravo zahtijevati da mu drugi služe, bio je to Isus.

Ako je itko mogao isticati svoj položaj, bio je to On.

Ako je itko mogao reći: „Ja sam iznad vas“, bio je to Krist.

Upravo On je odabrao smjer prema dolje.

Njegova veličina nije bila u broju ljudi koji su mu služili, nego u tome što je dao svoj život za druge.

Isusov model veličine nije odbacivanje izvrsnosti.

To je izvrsnost oslobođena potrebe za superiornošću.

Kršćanin ne treba postati manje sposoban, manje obrazovan, manje discipliniran ili manje uspješan kako bi bio ponizan.

Naprotiv, svatko neka razvija ono što mu je Bog dao, ali neka nikada ne zaboravi zašto mu je dano.

Petar Fabijanić