DUHOVNA (SAMO)OBMANA ILI KAD VIDIŠ SEBE UMJESTO BOGA
- Petar Fabijanic
- Jun 1
- 9 min read
(o prelesti, duhovnoj samoobmani i opasnosti religioznog ega)
UVOD
Ovaj tekst ne pišem kao protivnik karizmatskog pokreta, nego kao netko tko mu i sam pripada.
Tijekom godina imao sam priliku vidjeti mnoge dobre stvari koje je Bog učinio među svojim narodom. Svjedočio sam obraćenjima, iscjeljenjima, oslobođenjima, i iskrenoj gladi za Bogom. Upoznao sam ljude čiji su životi bili trajno promijenjeni djelovanjem Duha Svetoga. Zbog toga i danas vjerujem da je kršćanstvo bez prisutnosti i djelovanja Duha Svetoga lišeno velikog dijela stvarnosti radi koje nas je Krist otkupio.
Istovremeno, imao sam priliku susresti i drugu stranu duhovnog života. Vidio sam manipulacije koje su se skrivale iza duhovnog jezika, autoritete koji su tražili sljedbenike umjesto učenika Isusa Krista, ljude koji su svoje dojmove uzdizali iznad Svetoga pisma i vjernike koji su bili ranjeni zbog pogrešnog razumijevanja duhovnosti. Susreo sam se i s vlastitim pogreškama, pretpostavkama i pitanjima koja su me prisilila da preispitam vlastito razumijevanje duhovnog života.
Upravo zato ovaj tekst nije napisan iz želje da se osudi neki pokret, skupina ili pojedinac. Napisan je iz ljubavi prema Crkvi i iz uvjerenja da istina i ljubav nikada nisu suprotstavljene jedna drugoj. Vjerujem da Crkva treba biti otvorena djelovanju Duha Svetoga, ali jednako tako vjerujem da svako duhovno iskustvo mora biti podloženo Kristu, Svetom pismu i zdravom razlučivanju.
Tema duhovne samoobmane ne tiče se samo lažnih proroka, karizmatskih vođa ili nekih drugih ljudi. Ona se tiče svih nas. Nitko nije imun na mogućnost da vlastite želje, dojmove, osjećaje ili uvjerenja zamijeni za Božji glas. Upravo zato Isus ne poziva svoje učenike samo da čuvaju nauk, nego i da bdiju nad vlastitim srcem.
Ako ovaj tekst ima neku svrhu, onda ona nije prokazivanje drugih, nego poziv svima nama da iznova usmjerimo pogled prema Kristu i njegovoj Riječi. Isus je jedini istiniti Pastir, a Njegova Riječ je jedino sigurno mjerilo svake duhovnosti.
LAŽNI PROROCI
Čuvajte se lažnih proroka koji dolaze k vama u ovčjoj odjeći, a iznutra su grabežljivi vukovi! Prepoznat ćete ih po njihovim plodovima. Zar se grožđe bere s trnja ili smokve s čička? Tako svako dobro stablo rađa dobar plod, a loše stablo rađa zao plod. Dobro stablo ne može roditi zao plod, niti loše stablo može roditi dobar plod. Svako stablo koje ne rađa dobar plod siječe se i u oganj baca. Prema tome, prepoznat ćete ih po njihovim plodovima. Neće svaki koji mi govori: ʻGospodine, Gospodine!ʼ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji izvršava volju Oca mojega koji je u nebu. Mnogi će mi reći u onaj dan: ʻGospodine, Gospodine! Nismo li u ime tvoje prorokovali, i u ime tvoje đavle izgonili, i u ime tvoje mnoga čudesna djela činili?ʼ A tada ću im ja izjaviti: ʻNikada vas nisam poznavao. Idite od mene, vi koji činite nepravdu!
Matej 7:15-23
U ovom odlomku Isus upozorava o lažnim prorocima. Današnji pojam mogao bi biti i “lažni karizmatici” koji su skloniji različitim nadnaravnim manifestacijama, znanjem, anđeoskim objavama, proročkim otkrivenjima kako bi se predstavili kao oni koji su prosvijetljeni ili od Boga poslani. Ljudi sumnjivih motiva se služe nadnaravnim iskustvima, kao sredstvima manipulacije ljudima u svrhu da ih nasljeduju.
-Lažni prorok (grč. ψευδοπροφήτης-pseudoprofetes)-osoba koja je usavršila "umjetnost pogrešnog dojma", poput toga kako ih je Gospodin "poslao" da dotaknu svijet svojom porukom. Ali zapravo djeluju sami od sebe i za sebe.
Ovakvi ljudi su u “privlačni”, oni su obučeni u ovčju odjeću.
-Pojam “ovčje odjeće” navodi nas na zaključak da će lažni proroci, učitelji, apostoli, pastiri ili evanđelisti imati izvanjski dojam sljedbenika Isusa Krista. Isus je pastir čiji su primjer i riječ kršćani pozvani nasljedovati.
Lažni službenici imaju obličje ovakvog sljedbeništva, ali u svojoj naravi nemaju ljubavi prema Bogu, Njegovoj riječi niti Njegovom narodu jer mu ne pripadaju.
Ovi ljudi poput Šimuna vrača izvode velike i silne znakove (Djela 8:9-24), prorokuju i zavode poput Elima vračara (Djela apostolska 13:6-12), oni odvajaju vjernike jedne od drugih i zabranjuju im međusobnu komunikaciju i sami sebe postavljaju na mjesto duhovnog autoriteta poput Diotrefa (3 Ivanova 9-10).
Isus u ovom odlomku ističe da privlačna vanjština može zavarati. Potreban je duhovni uvid koji će pomoći prepoznati identitet “lažne ovce” koja je zapravo grabežljivi vuk.
VUKOVI U OVČJEM RUNU
-Vuk (grč. λύκος-lukos)-predstavlja grabežljivu prijetnju sa lukavom destruktivnom namjerom prema Božjem stadu. Sveto pismo dosljedno koristi tu sliku kako bi suprotstavilo ranjivost vjernika („ovaca“) opasnosti koju predstavljaju i vanjski progonitelji i unutarnji varalice.
Pojam „vukovi“ se pojavljuju na samom početku (Postanak 49:27) i u tekstovima koji osuđuju korumpirane voditelje (Ezekiel 22:27; Sefanija 3:3).
Starozavjetne slike nam pružaju koncept i personifikaciju vuka kao osobe koja nemilosrdno ugnjetava i ima neobuzdani apetit. U Starom Zavjetu imamo koncept po kojem možemo prepoznati duhovnu prijetnju o kojoj Isus govori.
Proždrljivi vuci su službenici i vjernici koji pokrivaju svoje licemjerje sa pobožnosti.
Ja sam pastir dobri. Pastir dobri polaže život svoj za ovce. A najamnik, koji nije pastir, i kome ovce ne pripadaju, vidi vuka gdje dolazi pa ostavlja ovce i bježi, a vuk grabi ovce i rastjeruje ih. Najamnik bježi, jer je najamnik i ne brine za ovce. Ja sam pastir dobri, i poznajem ovce svoje i moje ovce poznaju mene.
Ivan 10:11-14
U ovoj slici Isus sebe predstavlja kao dobrog pastira. Vuk rastjeruje ovce u trenutku kada se najamnik (pastor, starješina…) povuče od svoje dužnosti zaštite Božjeg stada koje mu je povjereno.
Budući da je Isus povjerio ljude na brigu zemaljskim najamnicima (ljudima koji imaju određeni autoritet na određeno vrijeme) On očekuje od njih da se pobrinu za stado na ispravan način, a ne da pobjegnu od stada u trenutku kada vukovi navale.
U toj slici neizrečena je poruka da bi takvi najamnici trebali sebe postaviti ispred stada i učiniti se ranjivim kako bi zaštitili stado. Jedino tada najamnici mogu biti Kristova refleksija narodu.
Referenca koja mi pada na pamet je iz knjige Otkrivenja 2:20: “Ali imam protiv tebe što ženi Jezabeli, koja sebe naziva proročicom dopuštaš naučavati i zavoditi moje sluge…”
Vjerujem da bi takvim najamnicima Isus pritekao u pomoć. Jer u nastavku pisma crkvi u Tijatiri poručuje da pobjednicima obećava autoritet tj vlast koju će mu sam Isus delegirati po Duhu (Otkrivenje 2:26-29)
Ako najamnik ne polaže svoj život za Božje stado, on je kukavica i nedostojan se zvati Kristovim pastirom Božjeg stada.
Vukovi uništavaju-Pastir polaže svoj život (Ivan 10:11).
Vukovi raspršuju-Pastir sabire (Ivan 10:16).
Namjera vukova u ovčoj odjeći je uvijek ista:
Jer ja znam ovo: da će poslije mojega odlaska među vas ući okrutni vukovi koji ne štede stado. I između vas samih dići će se ljudi koji će govoriti izopačenosti, da bi odvukli učenike za sobom. Zato bdijte i sjećajte se da u razdoblju od tri godine, noću i danju, nisam prestajao sa suzama opominjati svakog pojedinog! Djela apostolska 20:29-31
Okrutni vukovi su “sudbina” gotovo svakog stada, jer gdje ima “ovaca ima i vune”. Prije ili kasnije pojaviti će se ljudi koji će tvrditi da imaju posebno otkrivenje, autoritet ili sposobnost pomoću koje žele izgraditi svoju “karijeru”.
Zanimljivo je da vukovi (korumpirani pastiri, evangelizatori, učitelji, proroci, apostoli…) nastaju unutar crkvenih struktura.
Oni nisu svjetovni progonitelji, već se izjašnjavaju kao vjernici. No praksa, doktrina i način života zavode i proždire naivne vjernike. Njihova opasnost leži u obmani; mogu "izgledati" religiozno (ovčje ruho), a ipak poricati preobražavajuću moć evanđelja.
Starješine i voditelji trebaju budnom pažnjom:
1. Čuvati osobni nauk i život.
2. Štititi stado naučavajući cijelu volju Božju.
3. Suočiti se s vukovima i ukloniti ih kada je to potrebno (Titu 1:10-11).
Važno je naglasiti da Isusovo upozorenje nije usmjereno samo prema određenoj skupini ljudi ili jednoj vrsti duhovnosti. Duhovna obmana može se pojaviti u svakom crkvenom okruženju. Povijest Crkve pokazuje da su lažni učitelji nastajali među prorocima, svećenicima, biskupima, teolozima, pastorima i običnim vjernicima.
Problem nije prvenstveno u obliku službe nego u stanju srca. Čovjek može biti tradicionalist ili karizmatik, konzervativac ili progresivac, a ipak biti duhovno zaveden ako izgubi poniznost i odvoji se od istine Božje riječi.
U današnjem kršćanstvu posebno je izražen utjecaj karizmatskog pokreta. Taj pokret donio je mnogo dobrih stvari: naglasak na djelovanju Duha Svetoga, živu molitvu, očekivanje Božjeg djelovanja te oslobađanje bogoslužja od pretjeranog formalizma. Mnogi ljudi kroz takve zajednice dolaze do stvarnog obraćenja, duhovne obnove i dubljeg odnosa s Bogom.
Međutim, kao i svaki drugi pokret u povijesti Crkve, ni karizmatski pokret nije imun na zloupotrebe. Problem ne nastaje zbog djelovanja duhovnih darova, nego onda kada subjektivno iskustvo postane važnije od Svetoga pisma, a osobni doživljaj autoritativniji od provjerenog kršćanskog nauka.
Tada pojedinci počinju graditi svoj autoritet na tvrdnjama o posebnim objavama, viđenjima i iskustvima. Umjesto da Biblija tumači iskustvo, iskustvo počinje tumačiti Bibliju. Takva zamjena autoriteta predstavlja plodno tlo za razvoj duhovne obmane.
PRELEST
Istražujući problem duhovne oholosti ili super duhovnosti naišao sam na jedan specifičan pojam koji se u istočnoj crkvi naziva PRELEST.
Prelest se može definirati kao duhovna iluzija, duhovna obmana, zabluda.
Duhovna iluzija je "ranjavanje ljudske prirode lažju”, to je čovjekova asimilacija laži kao istine.
Koncept prelesti ne treba miješati sa somatskom mentalnom bolešću bilo koje vrste. To je duhovna bolest - bolest duše u njezinom osobnom odnosu s Bogom, bolest koja se treba izliječiti poniznošću i povratku na zdrave biblijske temelje uz mentorstvo zdravog duhovnog pastira koji ima potrebne kvalifikacije (Titu 1:5-9; 1 Timoteju 3:1-7).
Ivan Kasijan: “Bez obzira na to koliko je netko obrazovan, nitko ne bi trebao pretpostaviti u taštoj aroganciji da mu ne treba tuđi savjet”
Serafim Sarovski: “Gdje nema poslušnosti, nema vrline, bez vrline nema Duha Svetog, bez Duha Svetog nema spasenja”
Kada se osobno iskustvo izdigne iznad Biblijskih načela i vrlina, tada je zabluda vrlo blizu.
I ne opijajte se vinom, u kome je razuzdanost, nego se punite Duhom. Efežanima 5:18
Pravi cilj kršćanskog ispunjavanja Duhom Svetim je dovesti svoj život u sklad sa Božjim planom. U tome pomaže proučavanje Pisma, molitva, post i sva ostala kršćanska djela ljubavi sumirana u poslanici Galaćanima kao plod duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjera, krotkost, suzdržljivost (Galaćanima 5:22-23).
Posebno je važno razumjeti da prelest nije problem samo mističara ili karizmatika. Čovjek može biti u prelesti i kada vjeruje vlastitim emocijama, ali i kada vjeruje vlastitom intelektu više nego Bogu. Netko može biti zaveden svojim viđenjima, a netko svojim teološkim znanjem. Duhovna oholost može nositi različite maske. U jednom slučaju čovjek vjeruje da posjeduje posebno otkrivenje, a u drugom da posjeduje savršeno razumijevanje. U oba slučaja zajednički problem ostaje isti – čovjek se više ne oslanja na Boga nego na samoga sebe.
(SAMO)OBMANA
Netko je rekao: “Ako vidite nekakvo svjetlo ili oblik, nemojte mu vjerovati na prvu, provjerite, možda je zabluda od zloga.”
Samo neznanje o nekom ili nečemu nije najveći problem. Mnogo opasnija je iluzija znanja. Čovjek koji zna da ne zna još uvijek može učiti. Čovjek koji misli da zna sve zatvara vrata istini. Zato je poniznost jedan od najvažnijih lijekova protiv duhovne obmane.
U samoobmani naša psiha prestaje biti kritična u odnosu na samu sebe, ona je utrnula i više nije sposobna interpretirati vlastitu pogrešku. Problem samoobmane je unutarnji obrambeni mehanizam. Kada je kritizirana ili pozvana da promisli o određenom načinu razmišljanja ili duhovne prakse, osoba koja je razvila samoobmanu (prelest) ne može procesuirati ništa izvan sebe. Vanjska objektivna stvarnost predstavlja prijetnju njenom identitetu, pobožnosti ili čak i spasenju. Kada se osoba promatra na taj način ona je veoma subjektivna iako je uvjerena da je ta “stvarnost” najobjektivniji dio stvarnosti.
Rafail Karelin u knjizi „Kršćanstvo i modernizam“ opisuje duhovnu samoobmanu:
“Početak prelesti je pretjerano povjerenje u sebe. Na primjer, povjerenje prema svojim subjektivnim doživljajima i njihovo kultiviranje; uslijed toga kod čovjeka se mogu pojaviti izvjesne vizualne i auditivne slike. ….
Čovjek želi crpiti duhovne snage u sebi samom, u svojim mističnim doživljajima i svojim osobnim objavama…
Obmanuti čovjek u molitvi stalno traži nove “potresne” objave, “snažne” duhovne osjećaje.
Ovakav čovjek sebe postupno bogotvori[1], postupno se počinje osjećati kao da je on neki centar cijelog svijeta. On ne može voljeti druge ljude, jer voli samo sebe. On voli sebe s nekakvim religioznim strahopoštovanjem i zato ga nerviraju ljudi, koji se ne odnose prema njemu isto tako. Često čovjek, koji se nalazi u prelesti kao da je u neprijateljstvu i ratu sa svim ostalim ljudima; on može priznati samo onoga tko povjeruje u njegove umišljene vrline i njegovu navodnu svetost. “ [2]
Siniša Knežević definira samoobmanu kao „samopomoć u religijskom pakiranju“, kao duhovnost bez autoriteta i objektivnog mjerila istine u kojoj je sve relativno i u kojoj je svatko sam sebi sudac.[3] On samoobmanu ili prelest definira pojmom sebevid kao iskrivljenost percepcije u kojoj čovjek vidi sebe umjesto Boga. Prema Kneževiću sebevidnost nije samo greška u prosudbi to je „zarobljenost samim sobom i obožavanje vlastite duhovnosti“.
Duhovna samoobmana se može svesti na dvije kategorije: zablude vanjske percepcije i zablude svijesti.
Zablude vanjske percepcije: One se očituju kroz razna izvanredna iskustva koja čovjeka zavode. Osoba može tvrditi da ima viđenja ili da čuje glasove koji joj se predstavljaju kao božanski autoritet. Može doživljavati snažne psihofizičke senzacije ili ekstatična stanja koja tumači kao djelovanje milosti ili božanske energije. Brojne religijske zablude i pseudo duhovna učenja nastala su upravo iz takvih opažajnih zabluda.
Zablude svijesti: zbog pogrešne vanjske percepcije i krivih umnih pretpostavki osoba donosi krive zaključke. Unutarnja iskustva vlastite svijesti tumači kao iskustva Božje blizine. U tom obliku sebevida osoba ima lažno iskustvo temelja stvarnosti, odnosno krivo ga interpretira.
Kako prepoznati jesam li u duhovnoj samoobmani?
Isus je rekao da će dobra stabla rađati dobrim rodovima.
Vjernicima je zapovijeđeno: „Ne vjerujte svakom duhu, nego iskušavajte duhove“ (1. Ivanova 4,1). Razlučivanje uključuje:
• Mjerenje svake tvrdnje u odnosu na cjeloviti kanon Svetog pisma.
• Procjenu moralnog ploda (Matej 7,16-20).
• Ovisnost o prosvjetljenju Duha Svetoga (Ivan 16,13).
ZAKLJUČAK
Duhovna samoobmana ne počinje onda kada čovjek odbaci Boga, nego često onda kada počne pretjerano vjerovati samome sebi. Zbog toga je najveća zaštita od prelesti trajna poniznost pred Bogom i Njegovom riječi.
Lijek za prelest nije manje Duha Svetoga nego više istine. Nije manje duhovnosti nego više Krista. Nije odbacivanje iskustva nego podlaganje svakog iskustva autoritetu Svetoga pisma.
Istinski duhovan čovjek ne traži prvenstveno viđenja, objave ili senzacije. On traži Krista. Ne pita stalno: „Što sam doživio?“, nego: „Jesam li postao sličniji Isusu?“
Upravo zato Isus nije rekao da ćemo prepoznati Njegove učenike po spektakularnim iskustvima, nego po njihovim plodovima. Plod Duha ostaje konačni dokaz Božjeg djelovanja u čovjeku.
U konačnici, srž svake duhovne obmane jest da čovjek počne gledati sebe umjesto Boga. Srž kršćanskog života je upravo suprotna: gledati Krista toliko dugo da se Njegov lik počne odražavati u nama.
Petar Fabijanić
[1] Čovjek zamišlja da je sjedinjen sa Bogom, preobražen prema Božjoj naravi. To je pojam koji se u Novom spominje u 2 Petrovoj 1:4 kao dioništvo sa božanskom naravi
Comments