Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: ‘Digni se i baci u more!’ i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se dogoditi to što kaže – doista, bit će mu! Marko 11:23 (BKJ)
Naš govor jako puno otkriva o sadržaju naše nutrine. Postoje ljudi koji tvrde da imaju vjeru, ali govore potpuno suprotno od onoga što tvrde.
Vjera dolazi kada slušamo Radosnu vijest, a ta se vijest čuje kroz propovijedanje poruke o Kristu. Rimljanima 10:17 (SHP)
Naša vjera trebala bi biti utemeljena na poruci o Kristu: Evanđelju. Isus Krist je Riječ koja je postala tijelom. On sam je rekao da su Njegove riječi Duh i Život.
Zdrava kršćanska duhovnost je ona koja svoje ishodište pronalazi u Božjoj pisanoj Riječi – Bibliji. Biblija nije jedna od mnogih vjerskih knjiga, on je KNJIGA VJERE! Ona je Duhom nadahnuta Riječ Božja koja bi trebala imati konačni autoritet u životu kršćanina. Nemoguće je smatrati se kršćaninom i ne biti upoznat sa sadržajem i učenjem Svetog pisma. Ako čovjek misli da je vjernik i slijedi ljudske upute umjesto Božjih, postoji velika vjerojatnost da će promašiti put:
Jer sve što nije iz vjere, grijeh je. Rimljanima 14:23 (BKJ)
Može li osoba koja ne zna tko je Bog, što Bog može i želi, služiti Bogu na ispravan način? Na inkvizicijskom suđenju u Wormsu Martin Luther je svoju obranu završio ovim riječima.
"Ako ne budem svladan svjedočanstvima Svetoga pisma ili očitim razumskim razlozima, onda ću i nadalje ostati svladan tim navodima Pisma što sam ih naveo, i moja će savjest ostati zarobljenik Božje riječi. Jer ja ne vjerujem isključivo Papi i koncilima, kad svi znaju da su se i oni češće prevarili i protuslovili sami sebi. Ne mogu i neću ništa opozvati, jer nije ni sigurno ni razborito da čovjek nešto uradi protiv svoje savjesti. Ovdje stojim i ne mogu drugačije. Tako mi Bog pomogao. Amen."
Čvrsto uvjerenje augustinskog redovnika uzrokovalo je lančanu reakciju duhovne obnove Rimokatoličke crkve koju danas poznajemo kao protestantska reformacija.
Jedno od načela reformacije sažeto je u izjavi sola Scriptura što znači da za kršćanina Biblija treba biti najveći autoritet po pitanju vjere. Niti sabori, niti koncili, niti otačka predaja ili crkvena dogma ne mogu nadmašiti ili promijeniti poruku koji je Bog po Duhu Svetom udahnuo u Bibliju. Važno je također napomenuti da odluke crkvenih sabora, crkvena predaja ili dogme koje su u suglasnosti sa Svetim pismo nikako ne trebaju biti odbačene. Sola Scriptura načelo se primjenjuje samo na nebiblijski utemeljene stvari.
Biblija ne prenosi samo Božje zakone ili pravila, ona prenosi Božje misli, tj. volju Božju za čovjeka. Bog želi da Njegove misli postanu naše misli, to se ne događa automatizmom već usmjerenim djelovanjem. Bog je savjetovao Jošui:
Neka se ova knjiga zakona ne udalji od usta tvojih, nego promišljaj o njoj danju i noću, kako bi se pridržavao izvršiti sve što je u njoj napisano: jer ćeš tada put svoj učiniti uspješnim i onda ćeš imati velik napredak. Jošua 1:8 (BKJ)
Napredak i pobjeda u našem životu uvelike ovisi o količini Božje Riječi koja je u nama. Kao mlad kršćanin sam prakticirao memoriranje biblijskih stihova. Kroz pastorove propovijedi slušao sam ovu analogiju:
„Ako stisneš limun, iz njega će izaći limunov sok. Kada nevolje stisnu kršćanina, iz njega bi trebala izlaziti Božja Riječ.“
Božja je volja da vjernik bude pun Božje riječi. Ako smo puni Božje Riječi, tada će ona biti na našim ustima, i donositi proboj i blagoslove u naše živote.
Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah. Izaija 55:10-11 (KS)
Ako vjerom prihvatimo da je Biblija nadahnuta Božja Riječ, tada će ta riječ u našim ustima imati jednaku djelotvornost kao da ju je izgovorio Bog. On nam je dao svoju riječ kao rješenje za mnoge bitke. Mi smo pozvani staviti riječ u svoja usta i u svoje srce.
Tamo je bila i žena koja je krvarila već dvanaest godina. Mnogo je propatila obilazeći brojne liječnike. Potrošila je sve što je imala, ali nije joj bilo ništa bolje. Naprotiv, bilo joj je još i gore. Žena je čula za Isusa i slijedila ga. Pristupila mu je odostraga, kroz gomilu, i dotaknula rub njegovog ogrtača. Govorila je u sebi: „Ako samo uspijem dotaknuti rub njegovog ogrtača, ozdravit ću.“ I krvarenje je odmah prestalo. Osjetila je da je izliječena od bolesti od koje je patila. Isus je odmah osjetio da je sila izašla iz njega. Okrenuo se prema mnoštvu i upitao: „Tko mi je dotaknuo odjeću?“ Učenici su mu odgovorili: „Vidiš da se ljudi guraju oko tebe, a ti pitaš: ‘Tko me dotaknuo?’“ No Isus je nastavio tražiti pogledom onoga tko je to učinio. Kad je žena shvatila što joj se dogodilo, izašla je pred Isusa i poklonila mu se. Tresući se od straha, ispričala mu je cijelu istinu. Isus joj je na to rekao: „Kćeri, tvoja te vjera ozdravila. Idi u miru i budi zdrava od svoje bolesti!“ Marko 5:25-34 (SHP)
Ovaj biblijski izvještaj potvrđuje svjedočanstvo koje sam podijelio. Kada je čula što se govori o Isusu, bolesna žena je rekla sama sebi da će ozdraviti ako se dotakne Isusove odjeće.
Glede govora vjere postoje mnoge polemike, tako da se čak u nekim kršćanskim krugovima ova praksa povezuje s new age religijom.
Pastor Damir Šićko Alić u jednom članku piše:
"Rimljanima poslanica nas uči: „Nego što veli? Blizu ti je Riječ, u ustima tvojim i u srcu tvome – to jest Riječ vjere koju propovijedamo. Jer ako ustima ISPOVJEDAŠ da je Isus Gospodin, i srcem vjeruješ da ga je Bog uskrisio od mrtvih, bit ćeš spašen. Doista, srcem vjerovati opravdava, a ustima ISPOVJEDATI spašava.“ Rimljanima 10:8-10
Postoji nešto što vjeroispovijest čini. U navedenom stihu Pismo nam kaže: ustima ispovijedati spašava.
Ispovijedanje biblijskih istina je naš poziv i dio kršćanskog života. Od najranijih dana kršćanstva, kršćani su imali svoje vjeroispovijedi ili svjedočanstva svoje vjere. Pismo nas uči: Imajući dakle velikoga Velikog svećenika koji prodrije kroz nebesa – Isusa, Sina Božjega – čvrsto se držimo vjere koju ispovjedamo. (Hebrejima 4:14).Nadahnut Duhom Svetim, Pavao nas uvjerava: A budući da imamo isti duh vjere kao što je pisano: Uzvjerovah, zato i govorim, i mi vjerujemo pa zato i govorimo. (2. Korinćanima 4:13).
On ovdje govori u množini, što upućuje da to nije bila samo njegova osobna praksa, već praksa mnogih kršćana.Ako proučavamo ranocrkvenu povijest, naići ćemo na mnoga vjeroispovijedanja od kojih je vjerojatno najpoznatije Nicejsko vjerovanje. U njemu je sadržano ono što su kršćani trebali znati i vjerovati. Ta zapisana vjerovanja i biblijski navodi su svjedočanstvo da ispovijedanje vjere nije neka moderna new age praksa koja se uvukla među kršćane. Dapače, sam Gospodin kaže: Zaista, kažem vam, REKNE li tko ovoj gori: ‘Digni se i baci u more!’ i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se dogoditi TO ŠTO KAŽE – DOISTA, BIT ĆE MU! (Marko 11:23).
Možemo li vjerovati Isusu? Trebamo li odbaciti ono što On kaže? Neki koji govore protiv ispovijedanja Riječi indirektno kažu: ne vjerujte i ne činite ono što nas Isus uči.
U ranoj povijesti Crkve Rimljani su između ostalog prisiljavali kršćane na odricanje ispovijedanja vjere. Tražili su od kršćana da se odreknu svoga svjedočanstva te da će, ako to učine, poštedjeti njihove živote. No, ti su kršćani vjerovali da je njihova pobjeda u njihovu svjedočanstvu i zato nam pismo kaže: Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svoga – sve do smrti. (Otkrivenje 12:11)"[1].
Commenti