DIJAMANTI U BLATU

U današnje vrijeme pojavio se jedan trend demitologizacije tradicije vjere.

Dok neki to nazivaju otpadom, meni se pak čini Bog skida veo sa naših očiju i

pokazuje nam pravo stanje stvari kako bi mogli razviti istinsku vjeru, nadu i

ljubav. Sve što čini, Bog bazira na istini. Ako bi bilo drugačije onda bi vjera, nada

i ljubav bila samo Božja reklama ili propaganda za nešto što nema temelja u

stvarnosti.

Bog želi u nama želi razotkriti sve ono što nas čini licemjernima, a samim time i

sprečava Njega da se jasnije i glasnije očituje po Crkvi.

Apostol Petar je rekao da sud mora prvo doći sa kućom božjom (1 Petrova 4:17).

Pojam suda ne označava nužno presudu, već preispitivanje i procjenu.

Nada koju imam je da ćemo naći snage preispitati svoju pobožnost ili

religioznost i uskladiti se sa Božjim standardom življenja po Duhu.

Jedan dio nas želi ugoditi Bogu, biti moralan i društveno odgovoran, dok drugi

dio želi živjeti za sebe.

Licemjerno bi bilo reći da u vjerniku ne postoji svjetovnost ili barem kušnja koja

bi se mogla okarakterizirati kao svjetovnost.

Po mojem shvaćanju „sveti ljudi“ nisu samo oni koji su učinili neka posebna

djela ili čudesa, to su oni ljudi koji su svoju svjetovnost sveli na minimum, a za

to im je bio potreban čitav život. To su također oni koji se nisu zgražali nad

svojom svjetovnosti ili ju skrivali, već su ju priznavali Bogu kao slabost i grijeh

te su ju pokušavali svesti na minimume. Uspjeli su radi vlastite upornosti i velike pomoći Duha Svetoga.

Jedan od najvećih „svetaca vjere“-Pavao piše:

Jer znam da u meni, to jest u tijelu mome, ne prebiva dobro. Jer htjeti je nazočno

u meni, ali kako raditi dobro, ne nalazim. Jer dobro koje bih htio, ne činim; nego

zlo koje ne bih htio, to činim. Ali ako činim ono što ja ne bih htio, to više ne radim

ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Otkrivam dakle zakon; kad bih htio činiti

dobro, u meni je nazočno zlo. Jer uživam u Zakonu Božjem po unutarnjem

čovjeku, ali vidim u udovima svojim drugi zakon koji se bori protiv zakona

mojega uma i zarobljava me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li

sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovog tijela smrtnoga? Zahvaljujem Bogu po

Isusu Kristu, Gospodinu našemu! Tako, dakle: ja sâm umom služim Zakonu

Božjem, a tijelom zakonu grijeha. Rimljanima 7:18-25

Kada postane vjernik čovjek nije lišen unutarnjeg sukoba dobra i zla,

iskrenosti i pokvarenosti, odbacivanja ili prihvaćanja Božjeg zakona. Ta bitka je

uvijek u nama i stvara napetost koja može dovesti do frustracija, padova, ali i

pobjeda nad grijehom.

Što je uzrok tom unutarnjem sukobu o kojem piše Pavao?

Da li je đavao kako to neki tvrde? Priznajem da sam i ja sam bio pobornik te ideje neko vrijeme, ali sam odustao od te vrste isključivosti radi Biblijskih činjenica i zdravog razuma.

Kada bih pokušao postaviti tezu da je svo zlo u čovjeku posljedica demonske

prisutnosti, morao bih se izdići iznad objavljene Istine i otići u iskustva,

svjedočanstva, priče i legende. No, istovremeno ne mogu zanemariti činjenicu

da zlo u svojem ishodištu ima đavla za oca:

Vi ste od svoga oca Đavla i želite činiti požude oca svoga. On je bio

čovjekoubojica od početka i nije stajao u istini, jer u njemu nema istine. Kad

govori laž, od svoga govori, jer je lažljivac i njen otac. Ivan 8:44

Isus se obraća vjernicima-Židovima, koji su mu prvo vjerovali, a poslije su

počeli umovati i sumnjati. On im ne govori da su opsjednuti đavlom, već da

imaju „đavla za oca“. Potom objašnjava što to zapravo znači: ubojstvo i laž je

njegov „porod“, a čovjek koji se preda laži i ubojstvu prima to sjeme zla u sebe.

Kada netko laže, ne može reći da je „đavao lagao kroz njega“ (isto je i sa

ubojstvom), jer bi to bila nova laž. Ako je laž izašla kroz naša usta ona pripada

nama, to postaje naš grijeh koji je začet sjemenom zloga. Radi toga nam nije toliko potrebno oslobođenje od demona koliko nam je potrebna milost koja će nam otvoriti oči i podučiti nas drugačijim putevima. Ta milost za svoj plod ima pokajanje-obraćenje:

Jer pojavila se milost Božja koja donosi spasenje svim ljudima, koja nas

podučava da odričući se bezbožnosti i svjetovnih požuda, poživimo trezveno,

pravedno i pobožno u sadašnjem svijetu iščekujući blaženu nadu i pojavu slave

velikoga Boga i našega Spasitelja Isusa Krista, koji je dao samog sebe za nas da

nas otkupi od svake nepravde i očisti sebi narod osobit, revan za dobra djela.

Titu 2:11-14

Oslobođenje od demona ima svoje mjesto u crkvi i nekada je potrebno, ali smatram

da se osobni grijeh ne bi smio demonizirati, već priznati.

Ako priznajemo svoje grijehe, vjeran je on i pravedan da nam oprosti grijehe i

očisti nas od svake nepravde. 1. Ivanova 1:9

Vjernik koji nema karaktera priznati grijeh kao svoj, ne može niti primiti oprost za njega.

Ako za vlastiti grijeh optužuje „optužitelja braće“ tada samo potvrđuje tezu da je sjeme zla još uvijek aktivno u njemu, da je još uvijek pod osudom i ne vidi jasno. Grijeh je u čitavom biblijskom narativu okarakteriziran kao prekršaj, zastranjenje, bezakonje ili promašaj cilja, ali nigdje nije označen kao demonski entitet.

Još jedna od definicija grijeha mogla bi biti: čovjekove misli i djela koja su

suprotna Božjoj Riječi, volji i putu.

Pismo ističe da je Isus bio proboden radi naših grijeha i bezakonja (Izaija 53:5),

On je učinjen grijehom kako bi mi u Njemu postali pravedost Božja (2

Korinćanima 5:21).

Na križu se dogodila zamjena, a ne egzorcizam!

Isus je na sebi nosio grijehe čovječanstva, kako bi onog koji vjeruje oslobodio

od robovanja grešnim strastima i tjelesnom načinu života.

Isus nije bio demoniziran, On je bio učinjen grijehom iako nikada nije sagriješio.

Isus nije pokupio u sebe sve demone ovoga svijeta, On je na sebi nosio grijehe

svijeta.

Svaki prekršaj, zastranjenje, bezakonje i promašaj cilja ikad počinjen, sve dobro

koje je bilo propušteno učiniti, Isus je nosio na sebi. On je Janje koje odnosi

grijeh svijeta! Kamo je odnio taj grijeh? U grob!

Uskrsnućem je dokazao da je Sin Božji koji je nadvladao silu smrti i grijeha. To

je učinio za čovjeka, za mene, tebe i sve ostale koji nismo mogli prestati griješiti

i činiti bezakonje. On je to učinio kako bi mi mogli imati drugu šansu.

Radi toga nas Pismo poziva da živimo živote uskrsnuća, da se poistovijetimo sa Uskrslim

Isusom Kristom!

Tako i vi smatrajte sebe doista mrtvima grijehu, a živima Bogu po Isusu Kristu,

Gospodinu našemu! Zato neka ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu, da ga

slušate u požudama njegovim; niti predajte svoje udove grijehu kao oruđe

nepravednosti, nego predajte sebe Bogu, kao oni koji ste od mrtvih oživjeli, i

svoje udove Bogu kao oruđe pravednosti! Jer grijeh neće vama gospodariti, jer

niste pod Zakonom, nego pod milošću. Rimljanima 6:11-14

Smatrati sebe mrtvima grijehu značilo bi ispravno izračunati, "uzeti u obzir";

doći do "zaključka" i obrazložiti logičan zaključak (odluku). To nas stavlja u poziciju

da razumijemo da postoji Božje rješenje za svjetovnost ili grešnost.

Rješenje koje nas poziva da promotrimo sebe iz drugačije perpektive: iz perspektive osobe „u Kristu“.

Ali ako smo umrli s Kristom, vjerujemo da ćemo s njime i živjeti, znajući da Krist,

uskrsnut od mrtvih, više ne umire; smrt više njime ne gospodari. Jer onaj koji je

umro, umro je grijehu jedanput; a onaj koji živi, Bogu živi. Rimljanima 6:8-10

Poistovjećivanje sa Kristom ne čini nas bogovima, ali nam daje pristup

Božjem životu uskrsnuća po vjeri.

Taj novi, Božji život u nama proizvodi neke nove želje: da živimo bolje,

pravednije, iskrenije, autentičnije, sličnije Kristu.

Božji život u nama osnažuje nas kako bi se svakodnevno mogli odlučiti za bolje: odvojiti se svjetovnosti i grijeha.

To je moguće samo ako ga prihvatimo na onaj način na koji nam je ponuđen: po milosti ne po djelima!

Petar Fabijanić