Prije nego što sam se obratio Kristu, imao sam jako negativno mišljenje o vjeri i crkvi.
Kada sam čuo evanđeosku poruku da me Bog ne optužuje i da me voli upravo onakvim kakav jesam i da mi želi dati novu šansu, počeo razvijati drugačije mišljenje o Bogu, ali i kršćanima.
Moje osobno iskustbo ne može utjecati na objektivnu činjenicu da i dalje puno ljudi i dalje ima negativne osjećaje u odnosu prema vjeri, ali i obitelji, obrazovanju itd radi toga što su na tim mjestima osjetili određeni oblik okrivljavanja.
To su bile “psihološke igre” pomoću kojih su ih drugi ljudi pokušavali kontrolirati ili nekako utjecati na njih.
„Igra krivnje (eng. blame game)“ izaziva kod druge osobe osjećaj krivnje ili osjećaj nepotrebne odgovornosti sa svrhom promijene ponašanja ili poduzimanja određene radnje.
Krivnja kao snažan motivator ljudskog ponašanja, koristi se kao alat za promjenu načina na koji drugi misle, osjećaju se ili se ponašaju.
Ako vas je netko ikada natjerao da se osjećate loše zbog nečega što ste učinili (ili niste učinili), a zatim iskoristio te loše osjećaje da vas natjera da učinite nešto za njih, tada imate iskustva s osjećajem krivnje.
U normalnim odnosima nitko nema namjeru manipulirati ljudima, no, ipak zna se dogoditi da to ipak učinimo.
Ovo mogu biti neke od stvari koje mogu potaknuti osjećaj krivnje:
-komentari u kojima se sugovorniku daje do znanja da nije obavio posla koliko netko drugi (uspoređivanje)
-iznošenje grešaka koje ste učinili u prošlosti
-podsjećanje na usluge koje vam je netko u prošlosti napravio
-osoba hini ljutinu, a potom se pravi kao da nema nikakvog problema
-„tretman šutnjom“
-govor tijela
-osjećaj da ste nešto dužni drugoj osobi
-pasivno agresivno ponašanje
-sarkastični komentari
Iako se ovakva interakcija može dogoditi bilo kada, najviše nas pogađa kada se to događa u odnosima koji su obilježeni bliskim emocionalnim vezama (veze, roditeljski odnosi, bračni odnos, poslovni odnos, odnosi u crkvi)
Ponekad je primarni cilj krivnje izmanipulirati nekoga da učini nešto što inače ne bi bio voljan učiniti.
U drugim slučajevima, ljudi mogu koristiti osjećaj krivnje kako bi izbjegli izravan razgovor o problemu. Omogućuje im da dobiju ono što žele bez potrebe za izravnim sukobom.
Izražavanje krivnje također može biti način da se nekoga natjera na ponašanje koje se smatra moralnijim ili "ispravnijim".
U nekim slučajevima, navlačenje krivnje omogućuje pojedincu da zadobije suosjećanje drugih stavljajući se u ulogu nekoga tko je povrijeđen postupcima radi kojih bi se druga osoba trebala osjećati krivom.
Krivnja ne mora imati uvijek negativan predznak. Kada ljudi osjete određeni nivo krivnje imaju priliku mogu ispraviti svoje pogreške i izbjeći ponavljanje istih pogrešaka u budućnosti. No, ta „krivnja“ dolazi najčešće iz osobnih zaključaka, a ne iz nametnutih osjećaja.
Kada je nametnuta, krivnja može biti snažni blokator zdravih odnosa.
Ako netko kontinuirano koristi okrivljavanje kao jedini argument, tada će u okolini izazvati intenzivni osjećaj gorčine pa čak i bijesa.
Okrivljavanje može imati negativan učinak i navesti ljude da se ponašaju suprotno od onoga kako netko drugi želi da se ponašaju.
Na primjer, ako vas netko natjera da ga zovete češće, zapravo može rezultirati time da ga zovete manje ili nikako.
Sa osjećajem krivnje mnogi se nose na različite načine, no, uglavnom improviziramo.
Moguće je na intelektualnoj razini donijeti određene odluke kako se ponašati kada nas netko počne okrivljavati:
1. Podijelite svoje dojmove. Jasno dajte ljudima do znanja da ste prepoznali „blame game“ i podijelite sa njima kako se osjećate. Najavite im da će u budućnosti ovakva komunikacija vjerojatno dovesti do konflikta i predložite im direktnu komunikaciju.
2. Dajte do znanja vašem sugovorniku da razumijete njegovu potrebu i da ih niste zanemarili. Prepoznavanje emocija u sugovorniku može pomoći u razrješavanju takvih situacija (a katkada i ne)
3. Postavite jasne granice. One nam pomažu u definiciji onoga što nam je prihvatljivo, a što nije. Sugovornik bi točno trebao znati posljedice prelaska određenih granica. Budite čvrsti u provođenju tih ograničenja.
4. Ako se ipak sugovornika ne može nikako uvjeriti da u vama stvara osjećaj krivnje, katkad je distanciranje jedini način. Ako vas druga osoba nastavi manipulirati osjećajem krivnje, smanjite komunikaciju s njom ili čak razmislite o prekidu veze.
Zaštita vlastite dobrobiti trebala bi biti glavni prioritet.
Osobi koja pokušava manipulirati vama toksičnim osjećajima srama i krivnje nije vaš najbolji interes u srcu.
Comments