Evo, djevica će začeti i roditi sina i nadjenut će mu se ime Emanuel!”, što znači: s nama Bog. Matej 1:23
Čovječanstvo je još od Adamova pada u kontinuiranom stanju odvojenosti od Boga i svojevrsne duhovne usamljenosti.
Ovakvo nas stanje vodi u stalne potrage za izgubljenim rajem, idealnim svijetom, društvom ili idealnim vođom.
Čini se kao da u našem zajedničkom sjećanju još uvijek postoji sjećanje na ono mjesto izobilja (Eden) za koje znamo da nam na neki način pripada, ali kao da nikako ne možemo doći do njega.
Potraga za srećom i životnim ispunjenjem nije nikakav grijeh kako neki smatraju pogotovo ako je ta potraga plemenita i ne šteti nikom.
No, sreća je prolazna i iznenadna, sreću možemo čekati, očekivati ili tražiti i tu nema nekog pravila.
Mislim da bi prava definicija sreće bila: neplanirana radost koja je rezultat iznenandnih pozitivnih događanja. Na ta događanja najčešće ne možemo utjecati, već ih samo očekivati. Najveća kušnja u iščekivanju sreće je u tome da smo nestrpljivi. U tim trenucima čini se da nas je Bog napustio i prepustio nas našim sudbinama ili da ne želi imati kontakt sa nama. To su oni trenuci kada padamo u malodušnost i povjerujemo u laž da se Bog ne pokreće se u našu korist, a da svi ostali imaju barem malo više sreće od nas.
Glasovi unutarnjih demona govore i sugeriraju nam da sreću počnemo tražiti u prolaznim užicima koji se ne čine se uvijek zli ili pokvareni. To su one stvari “nam žele dobro” i pozivaju nas da preuzmemo stvari u svoje ruke, ali govore gotovo na isti onaj način na koji je zmija zavela čovjeka u Vrtu.
Stih iz Mateja 1:23 Božji je odgovor je na je jednu od ovakvih kušnji u kojoj se našao Josip (Isusov poočim).
Suočen sa nevjerojatnom situacijom: trudnom zaručnicom koja mu je rekla da je začela po Duhu Svetom pitao se što učiniti. Što biste vi učinili na njegovom mjestu. Pritisak ljudi i tradicionalna kultura uvijek je poprilično striktna prema ovakvim osobama. Možda ga je i savjest opominjala da ne uđe u brak sa trudnom ženom sa djetetom čiji on nije otac.
Budući da je u sebi zaključio da je najbolje potajno je otpustiti kako bi izbjegao različite kontroverze, Božja milost je ušla u njegovu stvarnost i po anđelu mu je poslala uputu i viziju budućnosti.
Umjesto da ju otpusti, ostao je zajedno sa Marijom u očekivanju ispunjenja te anđeosko-božanske proročke vizije.
ČEKANJE U NADI je sposobnost koju imamo i koju su mnogi zaboravili. Očekivanje budućnosti za modernog čovjeka uglavnom je crno i negativno. Nekako je isčeznulo ono maštanje o modernoj budućnosti u kojoj nas sve zajedno očekuje svijet bolji od ovog u kojem smo trenutno. U prošlosti je to pozitivno očekivanje bilo jedan od snažnih motivatora različitih društvenih, ekonomskih i industrijskih promjena. Imamo li viziju za bolje sutra ili smo podlegli onoj kušnji da nas je Bog ostavio i da smo prepušteni ćudljivoj igri sudbine u ljudskoj prijevarnoj igri.
Uvijek imamo izbor: odabrati živjeti u stanju nekakvog polunihilizma ili......nadi!
Nadi da postoji onaj trenutak u kojim će Bog "uskočiti" u naš sada i susresti nas unatoč našim dvojbama. Mene osobno ovakva nada nosi da i dalje vjerujem Bogu.
Ona me potiče da ne izgubim i nadu u čovječanstvo koje se čini kao da je zaboravilo Boga.
I tu uskače priča o "prvom Božiću" i poruka o Emanuelu.
Pokušajmo se odvojiti od traženja užitka i podsjetimo se: zašto slavimo Božić (ako ga slavimo).
I Riječ tijelom postade I nastani se među nama i vidjesmo slavu Njegovu-slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca-pun milosti I istine. Ivan 1:14
U prologu Evanđelja po IvanuApostol Ivan govori o Logosu koji je postao tijelom prebivao među nama. On komunicira društvu u kojem je Logos imao potpuno drugačiju konotaciju od ove Evanđeoske koju navodi Ivan. Logos se povezivao sa prvim počelom, osnovnim uzrokom svega, nedodirljivim i neosjetljivim božanstvom koje je na neki način apatično u odnosu na čovjeka i njegove potrebe.
Ivan tom grčkom Logosu daje potpuno drugačiji predznak. Logos je izvor naše nade, njegovo utjelovljenje je prvi korak ka novom poretku svijeta koji Bog priprema.
To je onaj trenutak kada je Bog u svojoj hiper milosti i ljubavi odlučio postati kao jedan od nas.
Od svih imena koja je mogao odabrati objavljen nam je kao Emanuel: Bog sa nama. U Isusu je Bog hodao s nama i razgovarao s nama kao što je učinio s Adamom i Evom u Edenskom vrtu. Kristov prvi dolazak pokazao je cijelom čovječanstvu da je Bog vjeran ispuniti svoja obećanja. Isus je bio Bog s nama osobno.
Isus nije djelomična objava Boga s nama; Isus je Bog s nama u svoj svojoj punini: „Jer u njemu tjelesno prebiva sva punina Božanstva“ (Kološanima 2:9).
Isus je napustio slavu Neba i uzeo oblik sluge kako bi se mogao poistovjetiti s nama u našim svakodnevnim ljudskim borbama (Filipljanima 2,6-11; Hebrejima 4,15-16).
I u toj objavi postoji "caka" jer Isus je bio na zemlji u određenom trenutku povijesti i unutar određene grupe ljudi. Nakon što je ispunio sve što je trebao vratio se Ocu. A iduće generacije ljudi možda sa pravom promišljaju da bi bilo lakše da su Ga u oni mogli vidjeti i razgovarati sa Njim kao što su to mogli ljudi vremena u kojem je Isus djelovao na zemlji.
Mi smo rođeni u drugo vrijeme i za drugo vrijeme, usudit ću se reći da smo rođeni za čas poput ovoga.
Zapravo početak Matejeva Evanđelja počinje sa objavom da je Bog sa nama i među nama, a završava obećanjem da je On sa nama do svršetka vremena. To znači da nismo prepušteni sami sebi ili vjetrovima nepoznate sudbine. U svojoj tajnovitoj, ali vrlo stvarnoj osoobnosti: Duh Sveti nam donosi stvarnost Neba u naše danas. Iako Isusa danas ne možemo opipati svojim fizičkim rukama i vidjeti Ga naravnim očima, mi imamo duhovna čula pomoću kojih možemo i danas doživjeti stvarnost utjelovljenog Logosa.
Na žalost, zaključujem da su u životima mnogih ta čula otupjela.
Imaju li ljudi radi otupljenih čula pravo tražiti izgovor za odvajanje od Božje stvarnosti?
Mogu li kićene gozbe i božićni ukrasi, obiteljski ručkovi i adventski sajmovi zamijeniti radost koju nam je Bog namijenio kada ga susretnemo u dubini svoje duše?
Radi svih ovih pitanja postavljam sebi još jedno: Imam li uši koje mogu čuti i srce koje može razumijeti.
U mnogim je narodnim običajim skrivena, kodirana i pomalo izbljedjela slika istinske poruke Evanđelja. Možda je vrijeme da dekodiramo neke od tih poruka. Na primjer: božićno darivanje koje nosi sliku i poruku Božjeg darivanja nama.
Od od svih darova koje smo mogli zamisliti i poželjeti Bog nam je poslao Dijete.
Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, KnEz mironosni. Izaija 9:6
Isus je predvodnik nove (Božje) vizije čovječanstva: on je taj Bog čudesa, Divni Savjetnik, Princ Mira…
On je taj savršeni čovjek koji uklanja neprijateljstvo među ljudima i donosi mir.
On je savršeni vođa i nada svim nacijama. On je konačno rješenje za sve moguće ratove, neprijateljstva, patnje i smrt jer je na sebi podnio kažnjavanje radi uzroka svih tih stvari koji je grijeh.
Može li poruka Evanđelja zaustaviti ratove i neprijateljstva?
Može li promijeniti ljudske sudbine?
Poruka o Isusu nalazi u temeljima zapadne civilizacije koja se smatra najnaprednijom na planeti.
Iako utopljena u poruku “sretnih praznika”, poruka o Emanuelu i dalje ima snagu promijeniti svijet samo ju je potrebno iznova artikulirati i prepustiti Duhu Svetom da ju ponese i otvori gluhe uši i slijepe oči. To je bila na kraju krajeva jedna od molitvi apostola Pavla (Efežanima 1:17-18).
Obična ljudska poruka može nas potaknuti na pozitivno djelovanje, ali jedino poruka o Kristu može spasiti najvećeg grešnika kao i osobu koja je zaglavila u krugovima ponavljajuće tradicionalne religioznosti.
Pozivam nas da preuzmemo volan i isključimo "autopilota" svojega života; udahnimo svježi dah Duha Svetog koji i dalje lebdi nad zemljom i čeka da Ga netko zazove. Pronađimo istinsku svrhu i uzrok “sretnih praznika”, dajmo mjesta poruci o Emanuelu da u nama probudi nadu.
Nada prethodi transformaciji naše nutrine.
Ako ju prihvatimo vjerom mi ćemo postati darivatelji-kristonosci: oni koji u sebi nose potencijal da ovaj svijet učine boljim mjestom.
Iako ne savršenim, ali svakako podnošljivijim mjestom za življenje.
U Kristu je nada, a Krist-nada slave je u nama i zato vjerujte u Isusa Krista i on će pohoditi vaš dom!
Sretan i blagoslovljen Božić.
Vaš pastor Pero
Comments