"Za kolektivističko mišljenje ljude se odgajalo u nacionalsocijalizmu, koji je njegovao samo kolektivne i paušalne prosudbe. Bilo je dovoljno biti Nijemac, pripadati kolektivu njemačke nacije i već tako steći neke zasluge. S druge strane bilo je dovoljno biti Židov i već biti kriv...
Kolektivno prosuđivanje služi tomu da se s ljudi skine odgovornost promišljanja i stvaranja osobnoga mišljenja. Tako je i moguće da i danas većina ljudi uopće nema mišljenje, nego mišljenje ima njih." (D. i V. Velički https://doi.org/10.31823/d.29.2.4)
U nastavku je transkript govora Viktora Frankla u Beču 1988 na temu kolektivne krivnje preuzet iz gore citiranog znanstvenog rada:
»Gospodine gradonačelniče!
Dragi Bečani i Bečanke!
Nadam se da ćete razumjeti ako Vas zamolim da se u ovom trenutku prisjećanja zajedno sa mnom prisjetite moga oca koji je umro u logoru Theresienstadt, moga brata koji je poginuo u logoru Auschwitz, moje majke koja je u istom logoru izgubila život u plinskoj komori i moje prve žene koja je u logoru Begen-Belsen morala ostaviti svoj mladi život.
Ali molim Vas da od mene ne očekujete ni jednu jedinu riječ mržnje. A koga bih trebao mrziti? Poznavao sam samo žrtve, ali ne poznajem počinitelje. U najmanju ruku počinitelje ne poznajem osobno, a nekoga ne okriviti osobno, već kolektivno, striktno odbijam.
Ne postoji kolektivna krivnja i – vjerujte mi – ne kažem to danas prvi put, nego to govorim od prvoga dana otkad sam oslobođen iz svoga posljednjega koncentracijskoga logora. I mislim da je kolektivno okrivljavanje muškaraca i žena u Austriji, koji su danas stari između nula i pedeset godina, zločin i ludilo. I dopustite mi da to psihijatrijski formuliram: bio bi to zločin kada to ne bi bio slučaj ludila. A k tomu još i povratak u nacionalsocijalističku ideologiju rodovskoga jamstva.
Neka te riječi budu upućene onima koji misle da smiju reći kako se čovjek mora osjećati krivim ili se barem sramiti i zbog onoga što nije sam učinio ili je propustio učiniti, ali i zbog onoga što su njegovi roditelji ili čak bake i djedovi trebali imati na savjesti.
I sa sigurnošću vjerujem da bi žrtve bivših kolektivnih progona trebale biti prve, i bit će prve, koje će se složiti sa mnom, osim ako ne namjeravaju današnju mladež otjerati u okrilje starih nacista i neonacista.
Dopustite mi da se na trenutak vratim na svoje oslobođenje. Vratio sam se u Beč prvim, premda jedino mogućim ilegalnim prijevozom, naguran s nekoliko ostalih Bečana, među njima i s gospođom Rosom Jochmann, u kamionu 15. kolovoza 1945. Otad sam 63 puta bio pozvan u Ameriku, na fakultete itd. I svaki od ta 63 puta vratio sam se u Austriju. Ne zato što su me Austrijanci toliko voljeli, nego zato što sam ja volio Austriju. A ljubav, kako sami znate, ne počiva uvijek na uzajamnosti.
Uvijek kada sam bio u Americi pitali su me Amerikanci: ‘Recite, gospodine Frankl, zašto zapravo niste već prije rata došli k nama?’ A moj je odgovor bio..., morao sam im objasniti da sam godinama morao čekati na ulaznu vizu za Ameriku, a kada sam je konačno dobio, bilo je prekasno. Jednostavno nisam smogao snage usred rata ostaviti svoje stare roditelje same u Beču i prepustiti ih njihovoj sudbini pod vladavinom nacionalsocijalista, već je riječ o tome da sam radije dijelio tu sudbinu. I onda kažu Amerikanci: ‘Sve je to u redu, ali zašto niste
onda barem odmah nakon rata došli k nama u Ameriku? Zašto ste se vratili u Beč? Jesu li Vam Bečani premalo toga nažao učinili? Vama i Vašima?’ A ja onda kažem Amerikancima: ‘Gledajte, u Beču je na primjer postojala jedna katolička barunica koja je, usput rečeno, otkrila i podupirala velikoga radničkoga pjesnika Alfonsa Petzolda. Ona je jednu moju rođakinju tijekom cijeloga rata skrivala kao podmornicu u svom stanu i tako joj spasila život. I još jedan usporediv primjer, socijalistički odvjetnik u Beču. On mi je, kad god je mogao, isto tako ugrožavajući samoga sebe, donosio živežne namirnice. Znate li tko je to bio? To je bio Bruno Pittermann.’ I onda ja pitam Amerikance: ‘Recite mi zašto se ne bih htio vratiti u grad u kojem postoje takvi ljudi?’
Točno znam, točno znam što ćete sada reći ili što ćete mi prigovoriti: ‘Gospodine Frankl, gledajte, budimo iskreni, to su samo iznimke. Iznimke od pravila, a u pravilu su ljudi bili oportunisti. Oni su trebali pružiti otpor.’ I moram vam, moje dame i gospodo, dati za pravo. Ali, molim Vas, imajte na umu još nešto: Otpor uvijek zahtijeva junaštvo, a junaštvo, po mojem mišljenju, možemo tražiti samo od jednoga jedinoga čovjeka, odnosno od sebe samoga. A oni koji kažu: trebali su radije dopustiti da ih se zatvori prije nego sklope kompromise ili se nagode s nacistima itd. Potpuno točno. Međutim to smije reći samo onaj koji je za samoga sebe dokazao da bi se radije dao strpati u koncentracijski logor nego na neki način iznevjeriti samoga sebe i svoja uvjerenja.
Ponajmanje mlada generacija danas može razumjeti, a kako bi i mogla razumjeti, kako su u ono doba ljudi morali drhtati, strepjeti za svoju slobodu, svoj život, za sudbinu svojih obitelji za koje su na neki način bili odgovorni. O svemu tome valja promišljati. Tim više se moramo diviti ljudima koji su imali hrabrosti, dovodeći svoj život u opasnost, priključiti se pokretu otpora i to su morali platiti životom, kao tada moj najbolji prijatelj. On se zvao Hubert Gsur, a zbog podrivanja oružanih snaga osuđen je na smrt i njegov je mladi život završio pod giljotinom.
Moje dame i gospodo, s nacionalsocijalizmom započeo je rasni fanatizam. Ako vam smijem otkriti što o tome mislim, tada moj odgovor glasi: Postoje, zapravo, dvije rase ljudi, a to su rasa poštenih i rasa nepoštenih ljudi, a rasna diskriminacija presijeca sve nacije , a unutar svake nacije presijeca sve stranke i različite grupacije. Čak i u koncentracijskim logorima moglo se tu i tamo naići, čak i među SS-ovcima, na ponekoga donekle poštenoga momka, kao i obratno, na ponekoga lupeža među zatvorenicima. Opasnost prijeti negdje drugdje. Pošteni su ljudi u manjini, pošteni su ljudi uvijek bili i mislim da će uvijek i ostati manjina. Opasnost leži negdje drugdje.
Opasnost leži tamo gdje jedan režim, jedan politički sustav, izbaci na površinu nepoštene momke, drugim riječima, gdje se pobrine za to da negativna selekcija nacije preuzme kormilo. To je prava opasnost.
Na to, moje dame i gospodo, nije unaprijed otporna ni jedna jedina nacija i u tom smislu usudit ću se ustvrditi da je načelno svaka nacija sposobna za holokaust.
Što su političke konzekvencije koje iz svega toga smijemo izvući?
Smatram da postoje dva stila politike ili, mogu reći, dvije vrste političara. Jedni smatraju da cilj opravdava sredstvo. Svako sredstvo, uključujući terorističko.
Dok su drugi političari itekako svjesni toga da postoje sredstva koja čak i najsvetiji cilj mogu oskvrnuti. I to je vrsta političara koju jednako tako smatram sposobnom da u sveopćoj buci ovih ožujskih dana čuju glas razuma i da čuju zahtjev ovoga dana, bolje rečeno, ove obljetnice, a on može samo glasiti da si svi ljudi koji imaju dobru volju konačno međusobno pruže ruke preko svih grobova i preko svih rovova.
Hvala.«
Comments