Rimski filozof Seneka napisao je o vjerovniku: “morat ću vratiti isti iznos koji sam primio, a kad ga vratim, platio sam sav svoj dug i slobodan sam." Darovatelju, s druge strane piše: “moram izvršiti dodatnu uplatu, i, čak i nakon što sam platio svoj dug zahvalnosti, veza između nas još uvijek postoji; jer, upravo kad završim s plaćanjem, dužan sam početi ispočetka, a prijateljstvo traje.”
Neki stručnjaci razlikuju tri načina na koji se odnosimo jedni prema drugima:
Prisilni način
Način prisile odnosi se na različite oblike krađe. Na ovaj način uzimamo ono što nije naše i što nam se ne nudi (npr na poslu bacimo olovku u džep i ponesemo je kući)
Način prodaje
Ovdje dajemo nešto kako bismo u zamjenu dobili grubi ekvivalent onoga što smo dali. Trebam bicikl, a u zamjenu za njega plaćam vlasniku trgovine, ili napravim razmjenu: mijenjam skije za klizaljke.
Način darivanja
Konačno, način darivanja odnosi se na odnose između davatelja i primatelja.
Ovdje dajemo usluge koje ne dugujemo i koje primatelji ne zaslužuju.
Ako primatelji uzvraćaju uslugu, čine to neusiljeno, nakon određenog vremenskog odmaka i u drugom obliku. Poklanjam knjigu prijatelju za njegov rođendan iz zahvalnosti za njegovo prijateljstvo i pritom vjerojatno priželjkujem da mi tu istu knjigu neće vratiti za moj rođendan.
Darovi stvaraju zajednice, a kao što mnogi sociolozi primjećuju, zdrave zajednice potiču davanje.
U prisilnom načinu, uzimamo nedopušteno.
U načinu razmjene stječemo legitimno.
U načinu darivanja velikodušno darujemo.
Iste ove kategorije možemo vidjeti u poslanici Efežanima 4:28:
Tko je krao, neka više ne krade, nego neka se radije trudi i svojim rukama radi što je dobro, da bi mogao dati onome koji je u potrebi. Efežanima 4:28
U procesu suprotstavljanja starog i novog života, tekst ukratko govori o sva tri spomenuta načina – uzimanja, stjecanja ili dobivanja i davanja.
Kao ljudi koji su primili nov život, mi smo pozvani biti blagoslov. Biblija nas naziva Abrahamovim potomstvom, a ovo je ono što Bog mu je obećao:
…blagoslovit ću te…i ti ćeš biti blagoslov. Postanak 12:2
Blagoslovi su nam dani da u njima uživamo. Ali ako “zatvorimo” blagoslove samo na vlastiti užitak nećemo moći iskusiti povratni “dvostruki” blagoslov.
Stvari koje smo primili kao dar nisu samo naše.
Čak i ako su nam dane na upravljanje, one na nekin način pripadaju i drugima.
Mi imamo moralnu obvezu distribucije darova koji su nam dani.
Ako blokiramo protok Božjih darova, nismo iznevjerili samo Božja načela; iznevjerili smo primatelje kojima su ti darovi namijenjeni.
ZAŠTO DAVATI, A NE JEDNOSTAVNO UŽIVATI U ONOME ŠTO SMO IMAMO?
Prvo, jer trebamo oponašati Boga koji daje i, izvor je svega što jesmo i što imamo.
Drugo, jer mi nismo samo primatelji, već i kanali darova koje nam je Bog dao.
Bog daje od onoga što je izvorno, isključivo Njegovo; mi dajemo od onoga što nam je Bog dao.
Ako dajete ono što vam je dano dati, više će vam se dati.
“…da u svemu budete obogaćeni za svaku darežljivost koja kroz nas prouzročuje zahvalu Bogu.” 2 Korinćanima 9:11
Neki antropolozi i filozofi kažu da su davatelji društveno, a možda čak i moralno, superiorniji od primatelja.
Mnogi tvrde da čin davanja obogaćuje i osnažuje, dok čin primanja može pozicionirati osobu u slabiju poziciju.
OPREZ!
Ako se ne pazi, može se razviti rivalstvo između davatelja i primatelja.
Da bi izašli iz društvene rupe u koju ih je primanje gurnulo, primatelji moraju vratiti više nego što im je dano. Ako ne uspiju, gube čast.
Kada daju, ljudi, često ulaze u natjecanje i postavljaju hijerarhije - ali to nije davanje kakvo bi trebalo biti.
Ovo je zapravo temelj korupciji jer davanje kojim želimo zadobiti određene benficije, kontrolirati nekoga isl. ne naziva se davanjem već razmjenom, ako se pritom još i prikrivaju motivi to se može nazvati prijevarom ili manipulacijom. Da bi imali čiste i dobre odnose, ovakve stvari vrijedi izbjegavati. Problem sa ovakvim odnosima je da se na početku ne čine problematični, ali kasnije kada strana koja prima izgubi slobodu i postane “suovisna” sa stranom koja daje, ovakvi odnosi postaju zaraženi korupcijom. Jer onda i ona strana koja prima počinje manipulirati osobama koje daju. I stvara se “bezbožna uzajamnost” u kojoj nema iskrenosti, ljubavi ili odanosti.
POPUT KRISTA
Jer vam je poznata milost Gospodina našega Isusa Krista koji, premda je bio bogat, radi vas je postao siromašan, da biste se vi njegovim siromaštvom obogatili.” 2 Korinćanima 8:9
Ako želimo živjeti život novog stvora, dobro je prilagoditi se Bogu.
Krist nije dao sebe kako bi vladao nad nama, već kako bi čovječanstvo “profitiralo”. On se nesebično dao: i za one koji će Ga prihvatiti, ali i za one koji će Ga odbaciti, pa čak i progoniti one koji Ga slijede.
Kristovo davanje nam primjer i poticaj da i mi živimo po Njegovom primjeru.
Jer ako najprije postoji dobra volja, ona je prihvatljiva po onome što netko ima, a ne po onome što nema. 2 Korinćanima 8:12
Dobra volja govori o duhu u kojem se daruju darovi. Mjera dobre volje nije veličina dara, već radost, žrtva i spremnost:
I pogledao je i vidio bogataše kako ubacuju svoje darove u riznicu. A vidio je i neku siromašnu udovicu kako ubacuje onamo dva novčića, te je rekao: “Doista vam kažem da je ova siromašna udovica ubacila više od svih, jer svi su ovi od svojega viška ubacili za darove Bogu, a ona je od svoje neimaštine, ubacila je sav žitak što je imala. Luka 21:1-4
Udovica je bila vjerna u onome što joj je dano, i to je bila njena mjera “dobre volje”.
Sama po sebi, nijedna posebna stvar na svijetu nije dar. Imamo takozvane gift shopove, pune kojekakvih sitnica koje inače poklanjamo prijateljima i poznanicima. Ali stvari koje stoje na polici trgovine nisu darovi. Kao i svaka druga stvar, predmet iz te trgovine postaje dar kada ga kupite i poklonite nekom drugom. Dar je društveni odnos, a ne entitet ili čin sam po sebi. To je događaj među ljudima.
DAVANJE SVIMA, DAVANJE SVEGA?
Neki je čovjek silazio iz Jeruzalema u Jerihon i upao među razbojnike koji su ga svukli i izranili te otišli i ostavili ga polumrtva.
A slučajno je onim putem silazio neki svećenik, i kad ga je opazio, zaobišao ga je.
A tako i neki Levit, kad je bio na tom mjestu, došao je, pogledao ga i zaobišao.
A neki je Samarijanac putujući došao do njega, i kad ga je vidio, sažalio se nad njim,
te prišao, povio mu rane i zalio ih uljem i vinom, pa ga posjeo na svoju životinju, odnio ga u svratište i pobrinuo se za njega.
A sutradan, kad je odlazio, izvadio je dva dinara, dao ih domaćinu i rekao mu: ʻPobrini se za njega, a što god više potrošiš, ja ću ti na svom povratku isplatiti.ʼ
Što dakle ti misliš, koji je od ove trojice bio bližnji onomu koji je upao među razbojnike?”
A on je rekao: “Onaj koji mu je iskazao milosrđe.” Tada mu je Isus rekao: “Idi pa i ti čini tako!
Luka 10:30-37
Potrebe svijeta su veće od kapaciteta bilo koje osobe, iako nisu veće od naših zajedničkih kapaciteta!
Naši resursi su ograničeni, a potrebe nam vape sa svih strana.
Naša nam savjest katkad govori da svakom u potrebi treba na neki način izaći u susret.
Je li ispunjavanje svih potreba odgovornost svake osobe?
Kad bi to bio slučaj, naša bi odgovornost bila gotovo beskonačna i nikada se ne bi mogla ispuniti.
Mi smo ograničena bića koja ne mogu zadovoljiti ni sve potrebe jedne osobe, a kamoli sve potrebe svih ljudi. Postoji samo "jedan čovjek" čiji je dar namijenjen svima - Isus Krist (vidi Rimljanima 5:15-21).
Naši su darovi su namijenjeni samo nekim ljudima.
Bog je izvorni i beskonačni davatelj i Božja je odgovornost, a ne moja, da daje svima.
Svatko od nas samo je jedan kanal, jedan od mnogih kroz koje teku Božji darovi.
Naša je odgovornost zadovoljiti potrebe dok ih susrećemo, primjećujemo, bilo da su nam blizu "iapred nosa" kao u slučaju dobrog Samarijanca, ili daleko, kao kada su Korinćani pomogli Jeruzalemskoj crkvi.
A imamo različite darove…tko daje, neka to radi u bezazlenosti (velikodušnosti)…Rimljanima 12:6; 8
Apostol Pavao spominje dar davanja, takvi darivatelji mogu davati s "velikodušnošću" koja je mnogima nedostižna (r. 8).
Postoje ljudi koji su svega odrekli kako bi pomagali najsiromašnijima, izlažu se zaraznim bolestima kako bi ublažili tuđu patnju, riskiraju vlastite živote da donesu Radosnu vijest na mjesta gdje Krist možda još nije propovjedan. Ovakve izuzetne ljude često navodimo kao primjer i uzor. No, što je sa ostalima koji žive prosječne pa čak i pomalo "dosadne" živote?!
Možda je dovoljno je dati drugima više nego što im dugujemo bez očekivanja povrata ili uživanja u našoj moralnoj čestitosti.
To je dar – običan dar, ali savršeno dobar.
„Nitko se nema pravo buniti kada dajemo tako obične darove. To su vrste običnih darova na koje je apostol Pavao poticao korintske kršćane – darovi koji se daju „prema” nečijim mogućnostima, a možda i malo „iznad” njih (2. Korinćanima 8,3), darovi koji primatelje ne rasterećuju neopravdano opterećujući davatelje, darove koji stvaraju “pravednu ravnotežu” između njihovog “sadašnjeg obilja” i potreba primatelja (stihovi 13 – 14). Kako bi moglo biti drugačije ako je protok Božjih darova nama namijenjen i nama i drugima?
Dajemo jer Božji darovi “teku preko” (2. Korinćanima 8,2) – teku preko ruba Božjeg vječnog života i preko ruba naših vlastitih potreba.“[1]
[1] Volf, Miroslav. Free of Charge: Giving and Forgiving in a Culture Stripped of Grace. HarperCollins Christian Publishing. Kindle Edition.
コメント