VJERSKA TRADICIJA, SIMBOLIZAM I REALNOST BOŽJEG KRALJEVSTVA

Treba li fokus propovijedanja Crkve biti usmjeren na to da brani judeokršćansku tradiciju od upliva modernih ideja i svjetonazora?

Kada su određena načela napadnuta ili se propituju tada se Crkva najčešće postavlja kao „čuvar tradicionalnih vrijednosti“.

To je u jednu ruku dobro jer postoje tradicionalne vrijednosti koje su utkane u temelj zapadne civilizacije i povezane su sa Božjom porukom, ali nisu sve!

I zato nam je potrebna procjena i ponovna evaluacija.

Isus nije bio puki religijski moralist koji branio Boga tako što je bespogovorno slijedio i čuvao židovsku tradiciju.

On je došao kao onaj koji OTKRIVA Nebesko Kraljevstvo-realnost koja stoji iza sveg postojanja na zemlji.

Ispunilo se vrijeme! Približilo se Kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte Evanđelju!

Marko 1:15

Isus je predstavio Evanđelje kao univerzalnu poruku svim ljudima. Evanđelje nije podložno ljudskim moralnim (prolaznim) sustavima, ono je vječno. Istovremeno je i toliko moćno da bilo koji ljudski sustav može transformirati u izričaj Kraljevstva.

Bog nije uniformirao ljude u formalnu religioznost, On je Evanđeljem pozvao sve narode, puke i jezike prema JEDNOM Spasitelju i Otkupitelju po kome je i za koga je ovaj svijet stvoren (Heberejima 1:1-2; Kološanima 1:15-16).

Konflikt crkvene tradicije i ljudske tradicije nastaje u prostorima u kojima crkvene vrijednosti nisu bile tradicionalne, ali ih crkva nameće kao konačne i jedine i to čini bez propovijedanja poruke Radosne vijesti. Od ljudi se očekuje da vjeruju u moralnu i teološku ispravnost crkvenih učitelja. Ovakav se stav uvelike razlikuje od Isusove prakse koja je bila u poduci, dijalogu i očitovanju sile Božje dokaza ispravnosti nauka.

Takvu su praksu nastavili i rani apostoli:

Dokaze svog apostolstva pružio sam među vama u savršenoj strpljivosti: kako čudesnim znakovima, tako silnim djelima. 2 Korinćanima 12:12 (Pavao)

Padom komunizma u zemljama istočne Europe pojavio se određeni religijski „revival“.

Takvo religijsko buđenje nije bio odgovor ljudi na propovijedanje Evanđelja, već je bio svojevrsni „bunt“ na zabranu religioznosti u vrijeme komunizma. Vjerovanja i prakse koje su desetlijećima bile rezervirane za uske crkvene kontekste odjednom su bili „dozvoljeni“ u široj javnosti.

U Hrvatskoj je rimokatolička religija poprimila oblik minstreama, u Srbiji pravoslavlje, a u Bosni se proširio Islam. To je otišlo toliko daleko da su vjera i nacija bile međusobno isprepletene: pravi hrvat bio je istovremeno rimokatolik, srbin-pravoslavac itd. Drugačije paradigme bile su teško prihvatljive.

U drugim zemljama gdje se unatoč takvom religijskom revivalu dogodilo da se propovijedalo Evanđelje većem broju ljudi dogodila se istinska reforma, a ne samo religijski „revival“. Podigle su se mnoge crkve koje su bile drugačije od onih tradicijskih.

U manjoj mjeri se to dogodilo i u Hrvatskoj, ali u neusporedivo manjim brojkama nego u Rumunjskoj ili Albaniji.

Ne mislim da je biti religiozan potpuno krivo, no, religioznost koja počiva na ljudskoj ili čak crkvenoj tradiciji daleko je od realnosti vjere i iskustva vjere o kojem Novi Zavjet progovara.

I moja besjeda i moje propovijedanje nije bilo primamljivim riječima ljudske mudrosti, nego u pokazivanju Duha i snage: da vaša vjera ne bude u ljudskoj mudrosti, nego u snazi Božjoj. 1. Korinćanima 2:4-5

Kada religioznog čovjeka upitate zašto radi ono što radi, on će najčešće reći da je to oduvijek bilo tako i da su ga tako naučili roditelji, crkva, društvo itd. Ovakvi se stavovi rijetko propituju, oni se prihvaćaju jer zahtijevaju samo formalno slaganje što je mnogim ljudima lakše. Puno je teže nešto promijeniti u sebi!

Tradiciju ne zanima toliko osobni odnos sa Bogom, koliko je više zainteresirana da se njeni sljedbenici bespogovorno slažu sa propisanim ili formalnim, unaprijed određenim obrascima.

Tradicija govori o događanjima koji su se dogodili u prošlosti, ona ih evocira kroz određene dane u godini u formi religijskih obreda koji učvrščuju identitet određene zajednice.

Ta se prisjećanja povezuju sa određenim identitetom bilo da je vjerski, nacionalni ili neki drugi.

Iako religijski obredi možda imaju svoje ishodište u nekom realnom događaju koji je iniciran od strane Boga, kako vrijeme odmiče ljudima je potrebno objasniti zašto se obredi obavljaju upravo na određeni način i koje je njihovo duhovno i praktično značenje za modernog čovjeka.

Ako objašnjenje značenja izostane, tada određeni obred gubi svoj iskonski smisao.

Svjestan toga, Mojsije potiče Izraelce da poduče svoje potomke ne samo o protokolu obreda i tradicijskim pravilima, već i o realnosti Bog-događaja koja stoji iza toga:

I svako prvenče od magaradi moraš otkupiti janjetom; a ako ga ne otkupiš, onda mu slomi vrat. Otkupi i svakog prvorođenca između djece svoje! I bit će, kada te sin tvoj u vremenu koje dolazi upita, govoreći: ‘Što je to?’ Da mu možeš odgovoriti: ‘Snažnom rukom GOSPOD nas je izveo iz Egipta, iz kuće ropstva.’ I dogodilo se: kada nas je faraon jedva pustio da odemo, da je GOSPOD pobio sve prvorođence u zemlji egipatskoj: i prvorođence od ljudi i prvorođence od životinja. Stoga žrtvujem GOSPODU svako muško koje otvara maternicu, ali svakog prvorođenca od sinova svojih otkupljujem. Izlazak 13:13-15

Smrt egipatskih prvorođenaca bio je događaj koji je oslobodio Izraelce. Taj brutalni povijesni događaj trebao je biti podsjećanje: kolika je cijena plaćena, koliki su životi nestali u jednoj noći kako bi jedan narod bio izbavljen iz ropstva i odvojen u službi Bogu. Bog nije želio da se to zaboravi-jer samo cjelovito objašnjenje i sjećanje na takav događaj u čovjeku može poizvesti zahvalnost i Božji strah. Nedostatak ovakvog sjećanja stvara vjerski formalizam čiji identitet počiva na pripadnosti naciji umjesto pripadnosti Bogu. Božji otkupljući plan je zastrt ljudskim pravilima i obredima.  

Izraelci su mnogo puta u svojoj povijesti padali na tom testu…ali nisu bili jedini i crkva je također:

A dok to obznanjujem, ne hvalim vas pošto se ne sastajete na bolje, nego na gore. Prije svega, čujem da, kad se sastajete u crkvi, među vama ima razdora, što djelomično i vjerujem. Jer treba biti i krivovjerja među vama da se oni prokušani očituju među vama. Kad se tako zajedno sastajete na nekom mjestu, to više nije blagovanje Gospodinove večere. Jer pri blagovanju svaki uzima pred drugima svoju večeru, te jedan gladuje, a drugi se opija. Što? Nemate li kuće u kojima jedete i pijete? Ili prezirete li crkvu Božju i sramotite one koji nemaju? Što ću vam reći? Hoću li vas pohvaliti u tome? Ne hvalim vas! Jer ja sam primio od Gospodina ono što sam vam i predao da je Gospodin Isus one noći u kojoj je bio izdan uzeo kruh, te ga je, kad je dao hvalu, razlomio i rekao: “Uzmite, jedite! Ovo je tijelo moje koje je za vas slomljeno. Ovo činite meni na spomen!” Isto tako, nakon što je večerao, uzeo je i čašu govoreći: “Ova je čaša Novi zavjet u mojoj krvi. Ovo činite, svaki put kad je pijete, meni na spomen!” Jer svaki put kad jedete ovaj kruh i pijete ovu čašu, smrt Gospodinovu objavljujete dok on ne dođe. Zato svaki koji jede ovaj kruh ili pije čašu Gospodinovu nedostojno, bit će kriv za tijelo i krv Gospodinovu. Ali neka čovjek sâm sebe ispita te onda od tog kruha jede i iz te čaše pije, jer tko jede i pije nedostojno, osudu svoju jede i pije, pošto ne raspoznaje tijelo Gospodinovo. Zbog toga su među vama mnogi slabi i bolesni, i mnogi spavaju. Jer kad bismo sami sebe prosuđivali, ne bismo bili suđeni. Ali kad smo suđeni, mi smo od Gospodina odgajani kažnjavanjem, da ne budemo osuđeni sa svijetom. Zato, braćo moja, kad se sastajete na blagovanje, pričekajte jedni druge! Ako je netko gladan, neka jede kod kuće da se ne sastajete na osudu. A ostalo ću urediti kad dođem.

1. Korinćanima 11:17-34

Od Isusova ustanovljenja Gospodnje večere nije prošlo puno godina, ipak rana crkva je u ranim danima svojeg postojanja imala izazove: prakticiranje tradicije i obreda bez objašnjenja smisla.

Gospodnja večera je u Korintskoj crkvi postala religijska forma bez istinske sile i svrhovitosti.

Gospodnja večera kao kruna kršćanske zahvalnosti Bogu, zajedništva i proslave jednakosti postala je „parada pijanstva i kiča“.

Kako bi to zaustavio, apostol Pavao ih ponovno podsjeća na to što je zapravo u temeljima Gospodnje večere i zašto se ona blaguje onako kako se blaguje.

U Pavlovom narativu Isus je centralni fokus, dok je među Korinćanima, u fokusu bilo tko je što donio za jesti, koliko je popio isl.

Isusovo ime je bio samo jedan od razloga zašto su se okupili oko stola.

Kada Isus postane jedan razloga, a ne jedini fokus kršćanskih sastajanja onda kršćanska pobožnost gubi svoj smisao i svrhu.

Pavao je istaknuo da je: a) ISUS USPOSTAVIO GOSPODNJU VEČERU; b)  DA SU ZA STOLOM GOSPODNJIM SVI RAVNOPRAVNI; c) DA U GOSPODNJOJ VEČERI POSTOJI SNAŽNA SIMBOLIKA: KRUH SIMBOLIZIRA KRISTOVO TIJELO, A VINO ISUSOVU KRV; d) IZA TOG SIMBOLIZMA STOJI REALNOST: ISUS JE TAJ KRUH ŽIVOTA KOJI SIMBOLIČKI JEDEMO. ISUSOVA KRV JE KRV NOVOG SAVEZA KOJU PIJEMO U SIMBOLU VINA AKO TO RAZUMIJEMO IZ TE REALNOSTI MOŽEMO POŽNJETI BLAGOSLOV, ALI AKO NE RAZUMIJEMO BIT ĆEMO POD OSUDOM. KAZNA JE PROPORCIONALNA STANJU NAŠEG UNUTARNJEG ČOVJEKA!

Umjesto da je pokušao izbjeći konfrontaciju nereda i religijskog ludila u crkvi, Pavao je ušao u direktnu konfrontaciju sa krivim praksama. Ako se krive prakse predugo toleriraju, one će postati običaji, a u nekim slučajevima i dogme Crkve.

Pavao je bio u ulozi reformatora, propovjednika probuđenja, duhovnog oca koji se nije bojao čak niti sukobiti sa nekima sa svrhom očuvanja Božjeg djela među ljudima.

Poziv prema Bogu nikada nije ugodan zadatak bilo kome koji je to pozvan učiniti.

Starozavjetni su proroci pozivali na povratak Bogu, ali su mnogi od njih bili progonjeni i ubijeni jer su se drznuli dirati u svete krave tradicije.

Isus je prema shvaćanju pismoznanaca i farizeja kršio predaju i kvario druge ljude.

Zašto tvoji učenici krše predaju starih? Jer ne peru svoje ruke kad jedu kruh!” A on im je odgovorio rekavši: “Zašto i vi kršite Božju zapovijed svojom predajom? Matej 15:2-3

Ovaj mi narod pristupa svojim ustima i usnama me poštuje, ali je srce njegovo daleko od mene. Matej 15:8 (Izaija 29:13)

Zapamtite ovo: tradiciji ne smeta toliko samo jedan koji „živi po Božjem“, ali kada se pojavi njih više tada čuvari „vjere“ postanu zabrinuti.

Na temelju svega napisanog pozvao bih vas da:

1. Procijenite svaki običaj - liturgijski, doktrinarni, kulturni - prema eksplicitnom učenju Svetog pisma.

2. Prihvatite apostolsku tradiciju u njezinom biblijskom obliku: Evanđelje je zdravi uzorak, ispravna doktrina i ispravna zajednička praksa koju je Krist odredio.

3. Čuvajte se legalizma koji uzdiže pojedince na božanski status, ali i relativizma koji odbacuje povijesno kršćansko učenje kao nepotrebno.

4. Poučite nove vjernike da istinska sloboda dolazi iz „poslušnosti vjere“, a ne iz ljudske filozofije ili praznog rituala.

Zato svaki koji prekrši jednu od ovih najmanjih zapovijedi i tako pouči ljude, najmanjim će se nazvati u kraljevstvu nebeskome; ali svaki koji ih bude izvršavao i poučavao, taj će se velikim nazvati u kraljevstvu nebeskom.  Matej 5:19

Petar Fabijanić