PROROCI OBJAVLJUJU: "BOGU JE STALO DO NAS!"

U zadnjih nekoliko godina događa se dosta kontroverzi glede proročanstava i proročkog pokreta u Crkvi. Čitajući knjigu židovskog filozofa A.J. Heschela "Thunder in the Soul" naišao sam na poglavlje koje na jedinstven način opisuje proročku službu, proročki mentalitet i motivaciju. Ovo je vjerojatno jedan od najljepših opisa proročke službe koji sam pročitao u zadnje vrijeme:

"OSOBI OBDARENOJ proročkim uvidom, svi ostali izgledaju slijepi; osobi čije uho opaža Božji glas, svi drugi izgledaju gluhi. Nitko nije pravedan; nijedno znanje nije dovoljno snažno, nijedno povjerenje nije dovoljno potpuno. Prorok mrzi približno, izbjegava sredinu puta. Čovjek mora živjeti na vrhu kako bi izbjegao ponor. Nema se za što držati osim za Boga. Ponesen izazovom, zahtjevom da ispravi čovjekov put, prorok je čudan, jednostran, nepodnošljivi ekstremist. Drugi mogu patiti od straha kozmičke samoće; prorok je preplavljen veličinom božanske prisutnosti. On nije sposoban izolirati se svijeta. Između čovjeka i Boga postoji interakcija koja  je čin drskosti ako se zanemari. Izolacija je bajka.

Ako je ideja otac vjere, vjera se mora uskladiti s idejama danog sustava.

U Bibliji je Božja stvarnost bila na prvom mjestu, a zadatak je bio kako živjeti na način koji je kompatibilan s Njegovom prisutnošću.

Čovjekov suživot s Bogom određuje tijek povijesti. Prorok prezire one kojima je Božja prisutnost utjeha i sigurnost; za njega je to izazov, neprestani zahtjev. Bog je samilost, a ne kompromis; pravda, ali ne i okrutnost.

Prorokova predviđanja uvijek se mogu pokazati pogrešnima promjenom čovjekova ponašanja, ali prorok nikada neće pogriješiti u tome da je Bog pun suosjećanja.

Prorokova riječ je vrisak u noći. Dok svijet miruje i spava, prorok osjeća grmljavinu s Neba.

PROROK JE STRAŽAR (Hoš 9,8), sluga (Amos 3,7; Jer 25,4; 26,5), Božji glasnik (Hag 1,13), “provjeritelj i ispitivač” o putovima ljudi (Jr 6,27).

“…stoga saslušaj riječ iz usta mojih i opomeni ih...” (Ez 3,17)

Prorokovo je oko usmjereno na suvremenu scenu. Društvo je glavna tema njegovih govora. Ipak je njegovo uho naklonjeno Bogu.

On je osoba pogođena slavom i prisutnošću Božjom, svladana Božjom rukom. Ipak, njegova istinska veličina je njegova sposobnost da Boga i čovjeka drži u jednoj misli.

Duhovni status vračara, ne treba brkati s prorokom. Vračara se smatra uzvišenijim od ostalih članova njegova društva. Međutim, mjera takve superiornosti je individualnost.

Nasuprot tome, prorok se osjeća ne samo iznad ostalih članova vlastitog društva; on je stavljen u odnos koji nadilazi njegovu cjelokupnu zajednicu, pa čak i područje drugih naroda i kraljevstava. Mjera njegove superiornosti je univerzalnost. Zato se bit njegova značaja ne može adekvatno opisati pojmom karizme...

Prorok tvrdi da je puno više od glasnika. On je osoba koja stoji u Božjoj prisutnosti (Jr 15,19), koja stoji "u vijeću Gospodnjem" (Jr 23,18), koja je sudionik u vijećanju, a ne donositelj poruka čija je funkcija ograničena na slanje po zadacima...

Riječi koje prorok izgovara ne nude se kao suveniri. Njegov govor narodu nije podsjećanje, izvještaj rekla-kazala. Prorok ne samo da prenosi; on otkriva. Gotovo da čini drugima ono što Bog čini njemu. Govorom, prorok otkriva Boga. Ovo je čudo prorokova djela: po njegovim riječima, nepojmljivi Bog postaje čujan.

Ne dokazuje i ne argumentira. Misao koju mora prenijeti je više nego što jezik može sadržavati. Božanska snaga pršti iz tih riječi.

Autoritet proroka je u prisutnosti koju otkrivaju njegove riječi.

Ne postoje fizički dokazi za postojanje Abrahamovog Boga-postoje samo svjedoci.

Veličina proroka ne leži samo u idejama koje je izrazio, već i u trenucima koje je doživio. Prorok je svjedok, a njegove riječi svjedočanstvo – Božje moći i suda, Njegove pravde i milosti.

KOJI JE PRIMARNI SADRŽAJ proročkog iskustva?

Da li misao koja se neposredno osjeti ili motiv koji je izravno prisutan prorokovom umu?

Koje su ga činjenice tako duboko potresle?

Je li to osjećaj tjeskobe za sudbinu i budućnost naroda ili države? Impuls patriotizma?

Je li to osobna iritacija zbog kršenja moralnih zakona i standarda, spontana reakcija savjesti protiv onoga što je pogrešno ili zlo? Moralno ogorčenje?

Riječ proroka dolazi u teškom času kada između Boga i čovjeka postoji napetost. Što kaže riječ? Što prorok osjeća? Prorok nije samo kazivač i tužitelj, nego i branitelj i tješitelj. Doista, njegov stav prema napetosti koja se javlja između Boga i naroda karakterizira podvojenost. U Božjoj prisutnosti on preuzima ulogu naroda. U prisutnosti naroda on preuzima ulogu Boga.

Bilo bi pogrešno tvrditi da je prorok osoba koja igra ulogu "treće strane", nudeći svoje dobre usluge kako bi došlo do pomirenja. Pogled mu je iskošen. Bog je središnja točka, a svijet se vidi kao odraz u Bogu.

Doista, glavna zadaća proročkog razmišljanja je dovesti svijet u božanski fokus. On nema izravan pristup stvarima. To nije ravna linija koja se proteže između subjekta i objekta, već prije trokut – kroz Boga do objekta.

Izraz čisto osobnog osjećaja odaje se rijetko, u izoliranim slučajevima.

Prorok je obdaren uvidom koji mu omogućuje da kaže: „ne volim ili osuđujem“, prije nego Bog ljubi ili Bog osuđuje.

Prorok ne sudi ljudima po univerzalnim normama, nego iz Božje perspektive.

Proročanstvo naviješta što se dogodilo Bogu kao i ono što će se dogoditi ljudima.

Grijeh nije samo kršenje zakona, on je na neki način gubitak i za Boga koliko i za čovjeka. Božja uloga nije promatranje već sudjelovanje. Bog i čovjek susreću se tajanstveno u ljudskom djelovanju.

Stoga proročki govori nisu činjenične izjave. Ono što čujemo nije objektivna kritika ili hladna proklamacija propasti. Proroku je stran stil pravnog, objektivnog govora. On se bavi Božjim unutarnjim motivima, a ne samo njegovim povijesnim odlukama.

Stranice proročkih spisa ispunjene su odjecima božanske ljubavi i razočarenja, milosrđa i gnjeva. Izraelov Bog nikada nije bezličan. Ovaj božanski patos (patnja, emocija) ključ je nadahnutog proročanstva. Bog je uključen u život čovjeka. Osobni odnos Ga veže za Izrael; postoji isprepletenost božanskog u poslovima nacije. Božanske zapovijedi nisu puke preporuke za čovjeka, već izražavaju božansku brigu, koja je, shvaćena ili odbačena, a od velike je osobne važnosti za Njega. Reakcija božanskog jastva (Amos 6:8; Jer. 5:9; 51:14), njegove manifestacije u obliku ljubavi, milosrđa, razočaranja ili ljutnje prenose duboki intenzitet božanske nutrine.

PROROČKA REFLEKSIJA POČINJE, mogli bismo reći, zloporabom i posljedičnim neuspjehom slobode, iracionalnošću ljudskog ponašanja, a ukazuje na Boga koji stoji iznad povijesti. Povijest koju je stvorio čovjek nije jedina dimenzija povijesti. Patos i Božji sud nadilaze ljudsku dimenziju. Na velike se osvajače gleda kao na puko oruđe Njegove tajanstvene volje. Čovjek ima izbor, ali ne i suverenitet. Povijest nije besmisleni konglomerat neutralnih činjenica, nego drama u kojoj se odvija odnos između Boga i čovjeka. Drama je uprizorena u vremenu i obuhvaća široku arenu ljudskih zbivanja. Bitka bjesni: čovjek se u svojoj drskosti obvezuje oblikovati povijest ne obazirući se i prkoseći Bogu. Proroci su svjedoci bijede koju čovjek podnosi, kao i ljudske zloće koju Bog podnosi, pa čak i tolerira. Ali Bog se hrva s čovjekom. Povijest je mjesto gdje se prkosi Bogu, gdje se donosi Njegova presuda i gdje se Njegovo kraljevstvo treba uspostaviti. Jer serafini naviještaju područje prostora, a ne područje povijesti: "Puna je zemlja Njegove slave." Samo mrvicu Njegove slave nalazimo u povijesti.

TEOLOGIJA PATOSA donosi pomak u shvaćanju krajnjih čovjekovih problema. Prorok ne vidi ljudsku situaciju samu za sebe. Ljudska nevolja je i Božja nevolja, Bog ima udjela u ljudskoj situaciji. Život u grijehu više je od čovjekova neuspjeha; to je frustracija za Boga. Stoga, čovjekovo otuđenje od Boga nije konačna činjenica kojom se mjeri čovjekova situacija. Božanski patos, činjenica Božjeg sudjelovanja u nevolji čovjeka, elementarna je činjenica. Bitno značenje patosa se, dakle, ne može vidjeti u njegovom psihološkom označavanju, kao označavanju stanja duše, već u njegovoj teološkoj konotaciji, označavajući Boga kao uključenog u povijest. Zaručen je za Izrael – i ima udjela u njegovoj sudbini. Dubina ovog uvida može se naslutiti samo u svjetlu proročke svijesti u skrivenosti i Boga koji nadmašuje stvarnost. Za biblijsko razumijevanje povijesti, ideja patosa jednako je središnja kao što je ideja da je čovjek slika Božja središnja za razumijevanje stvaranja. Biblijski pisci bili su svjesni paradoksa u Božjem odnosu prema čovjeku.

“'Evo, nebo i nebo nad nebesima pripada GOSPODU, Bogu tvome, i zemlja sa svime što je na njoj. Ali GOSPOD je uživao u očevima vašim da ih ljubi i izabrao je njihovo sjeme nakon njih, baš vas iznad svih naroda, kao što je to dan danas.“ (Pnz 10,14-15).

Nikada u povijesti čovjek nije shvaćen tako ozbiljno kao u proročkom razmišljanju. Čovjek nije samo slika Božja; on je trajna Božja briga. Ideja patosa dodaje novu dimenziju ljudskom postojanju. Što god čovjek čini, ne utječe samo na njegov vlastiti život, nego i na Božji život u mjeri u kojoj je usmjeren na čovjeka. Važnost čovjeka uzdiže ga iznad razine običnog stvorenja. On je supružnik, partner, čimbenik u Božjem životu.

NELAGODA koja nastaje čitanjem oštrih izraza božanskog gnjeva također je posljedica općeg raspoloženja modernog čovjeka.

Mi nemamo smisla za duhovnu veličinu.

Duhovno za nas znači eterično, mirno, umjereno, lagano, neprimjetno. Padamo na ljepotu; a veličanstvenost je nepodnošljiva. Potaknuti smo blagom religioznošću i htjeli bismo misliti da je Bog drag, nježan i poznat, kao da je vjera izvor utjehe, ali ne i spremnosti na mučeništvo. Po našem mišljenju, strašne prijetnje kažnjavanjem govore o nedostatku umjerenosti. Nije li to zato što smo samo nejasno svjesni pune težine ljudskog neuspjeha, patnji koje nanose oni koji grde Božji zahtjev za pravdom?

Postoji okrutnost koja oprašta, kao što postoji sažaljenje koje kažnjava. Strogost mora ukrotiti one koje ljubav ne može pobijediti.

Oni od nas kojima su zločini svijeta puki incidenti, a agonija siromaha jedna od mnogih životnih činjenica, mogu biti skloni opisati Boga proroka kao strogog, proizvoljnog, nedokučivog, čak i neodgovornog. Ali misao o Bogu i ravnodušnost prema tuđoj patnji međusobno se isključuju. Ništa nije tako slatko srcu čovjeka kao ljubav. Međutim, da bi ljubav funkcionirala, potiskivanje simpatije je katkada neophodno. Kirurg bi bio neuspješan kad bi se prepustio svojoj prirodnoj suosjećajnosti pri pogledu na ranu koja krvari. Mora potisnuti svoje emocije da bi spasio život, mora povrijediti da bi ozdravio.

Prava ljubav, istinsko milosrđe ne smiju se shvatiti kao prepuštanje pukim osjećajima, pretjeranost osjećajnosti, što se obično naziva sentimentalnošću.

Nijedan pojedinačni atribut ne može prenijeti prirodu Božjeg odnosa prema čovjeku. Budući da je pravda Njegova priroda, ljubav, koja bi zanemarila ljudska zla djela, proturječila bi Njegovoj prirodi.

Zbog Njegove brige za čovjeka, Njegova je pravda ublažena milosrđem. Božanski gnjev nije antiteza ljubavi, već njezin pandan, pomoć pravdi kakvu zahtijeva prava ljubav. Kraj sentimentalnosti je slabljenje istine i pravde. Božanski je gnjev taj koji daje snagu Božjoj istini i pravdi. Postoje trenuci u povijesti kada sam gnjev može pobijediti zlo. Tek nakon što su blagost i dobrota propali, ljutnja je objavljena.

JOŠ VIŠE FRUSTRIRAJUĆA od činjenice da je zlo stvarno, moćno i primamljivo je činjenica da tako dobro uspijeva pod krinkom dobra, da može crpiti svoju hranu iz života svetih. U ovom svijetu, čini se, sveto i nesveto ne postoje odvojeno, već su pomiješani, međusobno povezani i pomiješani. To je svijet u kojem idoli mogu biti bogati ljepotom, a u kojem obožavanje Boga može biti obojeno zloćom. Izraelski proroci nisu osuđivali nedostatak religije, već njezinu izopačenost. “Zato što je Efrajim umnožio mnoge žrtvenike da bi griješio, žrtvenici su mu postali na grijeh.“ (Hoš.8:11). “Svećenici nisu rekli: Gdje je Gospodin? A oni koji se bave zakonom nisu me upoznali” (Jr 2,8).

Što je čovjek veći, to je više izložen grijehu. Pobožnost je ponekad prerušeno zlo, instrument u potrazi za moći.

A IPAK POSTOJI NEŠTO u svijetu što Biblija smatra simbolom Boga. Nije hram ni drvo, nije kip ni zvijezda. Simbol Boga je čovjek, svaki čovjek. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku (tselem), na svoju priliku (demut). Koliko je značajna činjenica da izraz tselem, koji se često koristi u osuđujućem smislu za sliku Boga koju je stvorio čovjek, kao i izraz demuth – za koji Izaija tvrdi (40:18), nikakva demuth ili sličnost ne može biti primijenjeno na Boga – koriste se za označavanje čovjeka kao slike i prilike Božje. Ljudski život je svet, svetiji čak i od svitaka Tore.

Svetost nije ljudsko postignuće; to je Božji dar koji nije postignut zaslugom. Zato se prema čovjeku se mora postupati s čašću zbog lika koji predstavlja: lik Kralja kraljeva.

Božansko u čovjeku nije na temelju onoga što čini, već na temelju onoga što on jest.

S krajnjom iskrenošću zabilježeni su neuspjesi i nedostaci kraljeva i proroka, ljudi poput Mojsija ili Davida. Pa ipak, biblijska tradicija inzistira na tome da je ne samo čovjekova duša nego i njegovo tijelo simbol Boga. Zbog toga se čak i prema tijelu zločinca osuđenog na smrt mora postupati s poštovanjem (Ponovljeni zakon 21:23). Budući da nije jedan čovjek ili jedna određena nacija, nego svi ljudi svih nacija obdareni su sličnošću Bogu, nema opasnosti da se ikad štouje čovjeka. Božanska sličnost je nešto što svi ljudi dijele.

Ovo je shvaćanje od dalekosežne važnosti za biblijsku pobožnost. Ono što implicira teško se može sažeti.

Štovanje Boga pokazuje se u našem poštovanju čovjeka. Strah koji morate osjećati da ne uvrijedite ili povrijedite ljudsko biće mora biti krajnji kao i vaš strah od Boga. Čin nasilja je čin oskvrnuća. Biti arogantan prema čovjeku znači biti bogohulan prema Bogu... Božanski simbolizam čovjeka nije u onome što on ima – kao što je razum ili moć govora – nego u onome što on potencijalno jest: on može biti svet kao što je Bog svet.

Oponašati Boga, djelovati kao što On djeluje u milosrđu i ljubavi, način je na koji postaje sličan Bogu.

Čovjek postaje ono čemu se klanja. A ipak ta sličnost može biti oskvrnjena, iskrivljena i izgubljena. Iz konteksta ovog problema mora se promatrati cjelokupno pitanje židovskog simbolizma. Cilj čovjeka je prepoznati i sačuvati svoj lik ili barem spriječiti njegovo iskrivljavanje. Ali čovjek nije uspio. I koja je posljedica? "

Sličnost je gotovo nestala. Danas ništa nije udaljenije i manje uvjerljivo od ideje da je čovjek simbol Boga. Čovjek je zaboravio koga predstavlja ili što predstavlja.

Postoji jedna nada: sličnost Bogu je slomljena, ali nije potpuno uništena."