top of page
  • Writer's picturePetar Fabijanic

KRIZA IDENTITETA ILI KRIZA VJERE


„Ali imam nešto protiv tebe zato što si svoju prvu ljubav ostavio.“ Otkrivenje 2:4

Mi živimo u vremenima vjerske dekadencije! Dekadencija je prema Hrvatskoj enciklopediji postupni gubitak, nestajanje stvaralačkih snaga, energije, vitalnosti, postignutih standarda; urušavanje vrednota i institucija; propadajući trend ili zamah u nekom razvojnom ciklusu.


Bez osuđivanja ili upiranja prsta u ikoga; odgovorno tvrdim da današnjoj Crkvi bez obzira na denominacijsku pripadnost treba radikalna duhovna obnova to jest povratak ka prvoj ljubavi.

Radi nedostatka unutarnjeg čvrstog uvjerenja, mnogi nominalni vjernici zadovoljavaju se oblicima vjerovanja i vjerskih praksi koje ispunjavaju njihove partikularne interese koji su najčešće na razini ljudskih želja i potreba.

Opasnost dekadentnog kršćanstva leži u tome što se čovjek prestao ispružati vjerom prema Bogu i slijediti Njegovu Riječ po vjeri.

Dekadentno kršćanstvo slijedi Boga “po svom nacrtu”; nekog proizvoljnog “boga” koji se prilagođava njegovim potrebama i željama.

Dekadentna crkva ne traži više Boga, niti Mu želi više služiti. Takvo kršćanstvo ne traži nove puteve, ono pokušava učvstiti svoju poziciju u društvu u kojem se nalazi.

Dekadentno (religiozno) kršćanstvo ne želi govoriti svijetu, već trgovati s njim-zamijeniti svoje pomazanje sa ugledom, bogatstvom, popularnosti isl.

Ako crkva proda svoje pomazanje, ona nema više ništa što ju odvaja od svijeta u koji je postavljena biti svjedok za Krista. Samo vjernost Kristovoj Riječi može Crkvi garantirati pomazanje Duha Svetoga:

Ako me ljubite, držite moje zapovijedi. A ja ću moliti Oca te će vam dati drugog Utješitelja, da ostane s vama zauvijek, Duha istine, koga svijet ne može primiti jer ga ne vidi, niti ga poznaje. A vi ga poznajete jer prebiva s vama i u vama će biti. Ivan 14:15-17

U ovom odjeljku Isus naziva Duha Svetoga Utješiteljem (braniteljem).

Branitelj (παράκλητος-Parakletos) je bio pravni zastupnik koji je stajao uz stranku i pomogao joj da donese ispravnu prosudbu jer je bio dovoljno blizak situaciji. U kontekstu Evanđelja po Ivanu, Duh Sveti je taj koji poznaje Nebo i čovjeka. On pomaže čovjeku i crkvi (pre)živjeti izazove kroz koje prolaze tokom svog života.

Crkva je ovisna o prisutnosti Duha Svetoga. Bez Njegove prisutnosti pojedinac i crkva su slabi, bez potrebnog uvida i razumijevanja i autoriteta. Ako nije sigurna u „podršku Neba“, crkva će tražiti podršku zemaljskih vladara.

Crkva koja očajnički želi zadržati svoje mjesto u društvu tako što će kompromitirati svoje poslanje i pomazanje je definitivno dekadentna i otpala od primarne Božje svrhe da bude Dom Božji.

Isus je rekao da će Crkva morati proći kroz progon i nerazumijevanje svojih suvremenika. To se događalo kroz povijest svaki puta kada je crkva stala čvrsto za Isusa.

„Krv mučenika, sjeme je novih kršćana.“ Tertulijan

Ispričao im je i usporedbu: »Nitko ne para tkaninu s nove odjeće da bi je stavio kao zakrpu na staru. Jer, tako će samo novu odjeću poderati, a zakrpa neće pristajati staroj. I nitko ne ulijeva novo vino u stare mjehove jer će oni puknuti, vino će se proliti, a mjehovi uništiti. Novo se vino mora uliti u nove mjehove. Nitko tko pije staro vino, ne želi novo, nego govori: ‘Staro je bolje!  Luka 5:36-39

Vjerska tradicija uvijek je imala veliki problem sa novim vjetrovima Duha Svetoga. Ona je bila i jeste najveća prepreka svježem Božjem djelovanju jer ga ne razumije i jako ga se plaši.

Ravnodušnost prema Bogu je veoma opasna, ona u konačnici može uzrokovati otpad od vjere.  

Kriza koja pogađa dekadentnu Crkvu je kriza identiteta.

Pojedinac u krizi identiteta brani ono što štuje i vjeruje unatoč nelogičnostima koje primjećuje. Status quo (postojeće stanje) smatra dobrim starim vremenom koje ne želi promijeniti, čudi se promjenama jer ih ne razumije: njihov izvor, svrhu i primjenu na svoj život. Postoje tradicije koje možemo nazvati dobrima, ali postoji i one tradicije koje nikako ne možemo prepoznati kao dobre.  

Kriza vjere sa druge strane je preispitivanje svojih vjerovanja u svjetlu novootkrivene spoznaje.

Kriza vjere pogađa one koji žele više.

Poput Savla koji je nakon susreta sa Kristom na putu za Damask imao krizu svoje (židovske) vjere jer je shvatio da nije prepoznao Boga kojeg je mislio da slijedi:

»Savle, Savle, zašto me progoniš?« Savao je upitao: »Tko si ti, Gospodine?« Glas je rekao: »Ja sam Isus kojeg progoniš...Tri dana nije vidio i nije ništa niti jeo niti pio.

Djela apostolska 9:1-5; 9

Kriza vjere je konflikt dvaju svjetova: Božjeg i našeg! Kada se radi svoje velike ljubavi i milosti Bog odluči objaviti kroz otkrivenje. Osoba koja je primila to otkrivenje počinje uviđati nesrazmjer njenog poimanja Boga i onoga tko zapravo Bog jeste.

Kriza vjere je prilika! Kada čovjeku bude otkriveno drugačije od onoga što je do tada vjerovao, on ima izbor. Taj prostor u kojem čovjek analizira ono što je mislio da jeste i ono što uistinu jeste, stvara u čovjeku krizu-oblik svetog unutarnjeg propitivanja i analiziranja, ali i donošenja odluke kojim će putem krenuti. Bog nas nikada ne želi ostaviti u mraku, ali nas niti ne prisiljava da vršimo Njegovu volju.

U konačnici na nama je odabir puta kojim ćemo krenuti.


Hoćemo li krenuti putem koji nam je otkriven ili ćemo ostati u poznatom, ali nedovoljno snažnom mjehu koji nema snage zadržati sve ono što Bog želi uliti u njega?

Hoćemo li se po vjeri prepustiti Božjem svježem otkrivenju?


Vjera je putokaz, temelj kršćanskog života, ona svojom snagom transformira naš pogled na Boga i svijet.


Odgovor na ovo pitanje nema nitko doli onoga kome je postavljeno, a to smo mi-današnja generacija vjernika!

19 views0 comments

Recent Posts

See All

Comments


bottom of page