Prošli vikend se u Zagrebu održavao veliki koncert duhovne glazbe sa dva rasprodana koncerta.
Neki će subjektivno tvrditi da se radi o nekakvom obliku religijskog probuđenja. Emocionalni hype može biti jako dobar katalizator za svakojake agende.
U našem slučaju oni su jako dobar katalizator za veličanje nacionalnog identiteta, dominantne crkvene institucije.
Na ovakvim se eventima također skuplja krema naše političke desnice koja kasnije lupeta o svjetloj budućnosti hrvatske mladeži koja uzgred budi rečeno odlazi iz zemlje čim joj se ukaže prva prilika.
Dakle dobar event je dobra prilika za samopromociju svega i svačega.
Neki tvrde da je ovo nekakav novi fenomen, a ja moram ustvrditi da to nije ništa novo: naime sjećam se prvog posjeta pape Ivana Pavla II u Hrvatsku.
Na zagrebačkom hipodromu bilo je više ljudi nego kada su svirali Stonesi. Od tada pa do danas se svake godine održava neki “duhovni” event koji privlači velike mase.
To nije fenomen, već običaj ili možda planirana promocija za utvrđivanje jednog dijela našeg društva u određene političko-religijske okvire.
Da li ljudi koji se grle, dižu ruke, i pjevaju iz sveg glasa na velikim kršćanskim koncertima isto to rade svake nedjelje u svojim crkvama ili im je ovakav oblik slavljenja Boga više iznimka nego pravilo?
Pravo mjesto nastanka i izvođenja crkvene glazbe bi trebala biti lokalna crkva.
Tamo bi se svakodnevno trebalo prakticirati ono što radi masa na mega eventima.
Kada sam došao u crkvu Riječ Života koja je drugačija od tradicionalne rimokatoličke, po prvi puta sam se susreo sa ovakvim oblikom slavljenja Boga.
Svake nedjelje i drugih dana u tjednu vjernici se nisu ustručavali podići ruke, pjevati iz sveg glasa ili čak zaplesati usred bogoslužja, a da bi stvar bila još luđa to isto je radio i pastor. U takvom sam okruženju naučio da su svi ti izričaji zapravo utemeljeni na uputama Svetog Pisma o slavljenju. To je za mene postalo standard slavljenja Boga.
U takvim se zajednicama ovakav oblik slavljenja prakticirao puno prije nego je prihvaćen u rimokatoličkom mainstreamu.
Mnoge popularne duhovne pjesme koje se pjevaju u na eventima sa snažnim rimokatoličkim prizvukom, zapravo su nastale u američkim protestantskim crkvama.
Moderna duhovna glazba između ostalog svoj razvoj može zahvaliti tzv. Jesus pokretu koji je nastao ’70-ih godina u Americi. Hipiji su se počeli obraćati na kršćanstvo i u crkve donositi svoje instrumente i novi glazbeni izričaj. Oni nisu imali nikakvu financijsku ili populističku agendu, štoviše mnogi od njih bili su bivši ovisnici koji su živjeli u komunama. Tek kasnije to je postao mainstream, jer su biskupi i pastori uvidjeli da ovakvi izričaji privlače mase ljudi u crkve.
Ne smatram da su ovakvi mega eventi nužno loši, ali ipak našao sam potrebno istaknuti činjenicu da su mnoge duhovne pjesme koje se pjevaju na stadionima i pripisuju rimokatoličkom krugu zapravo nastale u potpuno drugačijem okruženju.
Onom koje je u našoj zemlji prezreno, marginalizirano pa čak u nekim slučajevima i progonjeno od dijela hrvatskog klera.
Stoga smatram da bi bilo fer da izvođači i svećenici koji koriste ove pjesme kako bi privukli mlade Bogu ipak priznaju izvore odakle primaju inspiraciju, jer se prikrivanjem ne gradi ništa dobro.
Sveto Pismo izjavljuje:
“…gdje je Duh Gospodin-tamo je sloboda-2 Korinćanima 3:17
Izazvao bih župnike koji u svojim župama prodaju ulaznice i promoviraju ovakve evente da daju mjesta Duhu Svetome i da umjesto propisane liturgije oslobode prostor za novi duhovni izričaj.
Ako svoje liturgijske obrasce podložimo istinskom djelovanju duha Svetog početi će događati pravi duhovni preporod za kojim mnogi čeznu.
Poslušajte emisiju "Kultura obnove" na radio Maestralu (95,4 MHz) nedjeljom od 08:00 ili na YouTube-u https://youtu.be/RcyuLQL97AI
Comments