Želio bih da razumijete kako nitko ne postaje kršćanin svojim rođenjem ili automatizmom, a bez svog svjesnog odabira. Spasenje, ili novo rođenje, nije plod sretnih okolnosti u kojima smo rođeni. Ono je Božje djelo utemeljeno na našoj reakciji na ono što je Isus za nas učinio.
Na žalost, mnogi ljudi misle da su postali kršćani jer su se rodili u određenoj obitelji ili zato što su nad njima obavljeni određeni obredi. To podrazumijeva magičnu moć svećenika ili pastora, koji „čarobnim“ obredom može učiniti nekoga kršćaninom. Magični obredi u kršćanstvu ne postoje.
Potvrda tome, među rimokatolicima, je Papin poziv za reevangelizaciju Crkve. Isti je poziv hrvatskom svećenstvu upućivao i pokojni kardinal Kuharić. Na jednom susretu s prosvjetnim djelatnicima grada Zagreba on je ustvrdio da je među hrvatskim rimokatolicima samo deset posto stvarnih vjernika. To jasno potvrđuje da najmanje devedeset posto onih, koji se u Hrvatskoj izjašnjavaju kao rimokatolici, uopće nisu kršćani. Zato Papa i hrvatski biskupi pozivaju na reevangelizaciju rimokatolika.
Iz navedenog možemo ustvrditi kako je moguće biti rimokatolik ili pravoslavac, a istovremeno ne biti i kršćanin; odnosno svi rimokatolici i pravoslavci nisu istovremeno i kršćani.
ODLUKA ZA KRISTA
Kad bi se kršćaninom moglo postati bez našeg svjesnog odabira, to bi značilo da je ili Bog ili netko drugi učinio nasilje u našem životu. Ako bi spasio one koji ne žele biti spašeni, a ne one koji to žele, Bog ili netko drugi činio bi nepravedno djelo. Radeći protivno volji pojedinca, Bog bi poveo u raj i mnoge lažljivce, ubojice, lopove i nasilnike koji se nisu odrekli svojih zlodjela. Kad bi bilo tako, raj ne bi bio raj.
Da ne bude tako, Bog je uspostavio načelo slobodne volje, osobnog odabira koji se potvrđuje u djelima koja potvrđuju našu predanost rajskim idealima. Ako na zemlji svojim dragovoljnim odabirom ne želimo otkriti i provoditi Božja pravila ponašanja, tada nismo kandidati za život u raju. Ja imam običaj reći: tko sada ne želi živjeti sa Bogom i za Boga, on ni u vječnosti neće živjeti s Njim. Naše kršćanstvo otpočinje našim osobnim odabirom, a ne onim u čemu smo stjecajem okolnosti zatečeni.
POKAJANJE ZBOG GRIJEHA
Prvo što netko mora učiniti jest da se pokaje zbog svoje grešnosti i grijeha. Kada govorimo o grijesima, većina ljudi pomisli: „Pa ja nisam grešniji od drugih. Bolji sam od nekih i nisam nikoga ubio, silovao ni opljačkao.“ Iako je to za mnoge ljude istina, ipak je svatko od nas nekad slagao, izmanipulirao, oštetio, povrijedio ili učinio nešto drugome na žao. Biblija govori sljedeće:
Nema pravedna ni samo jednoga. Rimljanima 3:10
Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine. 1. Ivanova 1:8
Svatko od nas je zgriješio mišlju, riječju ili djelom, protiv Boga ili protiv ljudi.
Od Adamovih dana pa do danas, najveći ljudski grijeh pred Bogom je samovolja ili neposlušnost prema Njemu. Prorok Izaija govori: „Poput ovaca svi smo lutali, i svaki svojim putem je hodio“ (Izaija 53:6).
U prirodi svakog čovjeka od njegovih najranijih dana leži da traži i čini ono što je njemu dobro i što njega zadovoljava. Želimo činiti stvari na svoj način, živjeti svoj život, hodati svojim putem. U tome ne moramo nekoga svjesno povrijediti, ali smo samovoljom sigurno povrijedili svoga Stvoritelja.
Zamisli da tvoj auto za vrijeme vožnje odluči ići kamo on želi. Da li bi ti bio zadovoljan njime? On bi ti mogao reći: „Ali nisam se oštetio, nisam nikoga povrijedio, u čemu je problem?“ Problem je u tome što sam ja želio doći na drugo mjesto. Imao sam drugi plan za tebe.
Grčka riječ hamartia opisuje takav grijeh. Ta riječ označava grijeh kao promašeni cilj. Kada živimo izvan Božje volje za naš život, mi smo u grijehu. Ne želimo li spoznati Božju volju za nas ili uvećati svoje znanje i odnos s Bogom, mi smo u grijehu.
Grijehom samovolje i zanemarivanja mi neprestance griješimo protiv Boga. Zbog tih i drugih grijeha mi smo dužnici pred Bogom. Moramo platiti kaznu za grijeh. Biblija govori da je plaća za grijeh smrt (Rimljanima 6:23).
To znači da u sadašnjosti i vječnosti moramo biti odvojeni od Boga koji je svjetlo i prebivati u vječnoj tami, odvojeni od svega što je dobro i ugodno, pravedno i radosno.
Čovjek, kojemu grijesi nisu oprošteni, trpjet će kaznu vječne boli za svoju samovolju.
To nije Božja volja za ljude. Sin Božji Isus došao je iz nebeske slave da svojom žrtvom nadoknadi i plati zahtjev pravednosti.
Bog je pravedan i zato ne može postupati s pristranošću ili proizvoljno. On ne može odrediti istu sudbinu onima koji nastoje činiti dobro i onima koji namjerno čine zlo, onima koji žele ugađati Bogu i onima koji Mu se protive. Kako bi mogao opravdati one koji nastoje ugađati Bogu, Bog je dopustio da njihovo mjesto zauzme Njegov jedinorođeni Sin Isus Krist i podnese njihovu kaznu.
Mnogi su ljudi tijekom povijesti krivo shvaćali i tumačili Isusovu smrt. Oni su krivili Židove i Rimljane. Bili su potpuno u krivu. Biblija jasno uči: „Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe“ (Izaija 53:5). Izaija također govori da je Isus žrtvovao svoj život kao naknadnicu za naše grijehe (Izaija 53:10). I drugi dijelovi Biblije govore isto o razlozima Isusove patnje i boli. Mi trebamo shvatiti da je svaki put, kada su Isusa pljuvali, udarili Ga, ismijavali, mučili ili proboli, to bilo samo zato jer smo mi slagali, manipulirali, bili samovoljni ili nezainteresirani za Božju volju. Njegova volja smisao je našeg života.
Zato prvi korak u životu vjernika mora biti pokajanje i žaljenje zbog samovoljnosti i nezainteresiranosti za Božji plan u našim životima. Time smo, naime, Isusu neizravno nanijeli bol. Pokajanje je promjena našeg stava u odnosu na Boga. Njime mi kažemo: „Od sada neću biti samovoljan i nezainteresiran za Tvoj plan i volju za moj život. Nastojat ću otkriti Tvoju volju i svrhu za moj život, te ću ih slijediti.“
To je prvi stupanj pokajanja.
Drugi stupanj pokajanja je „odvraćanje od mrtvih djela“ (Hebrejima 6:1).
Mrtva djela nisu nužno zla djela. Ona podrazumijevaju moralne, etičke i posebice religiozne stavove i prakse koje su suprotstavljene Božjoj volji izraženoj u Bibliji.
Bog želi da Ga štujemo „kako mu je ugodno“ (Hebrejima 12:28). Štovati Boga na „svoj“ način, a ne kako je Njemu ugodno, jest mrtvo djelo. Mnogi ljudi, budući da su krivo poučeni i nedostatno obaviješteni ili prevareni, čine, iskrena srca, stvari koje Bog zabranjuje.
Već kod prvog religioznog obreda prinošenja žrtve pred Bogom vidimo da postoje žrtve na koje Gospodin „milostivo gleda“ i žrtve na koje „ni pogleda ne svrati“. „Čovjek pozna svoju ženu Evu, a ona zače i rodi Kajina, pa reče: ‘Muško sam čedo stekla pomoću Jahve!’ Poslije rodi Abela, brata Kajina zemljoradnika. I jednog dana Kajin prinese Jahvi žrtvu od zemaljskih plodova. A prinese Abel od prvine svoje stoke, sve poizbor pretilinu. Jahve milostivo pogleda na Abela i njegovu žrtvu, a na Kajina i žrtvu njegovu ni pogleda ne svrati. Stoga se Kajin veoma razljuti, i lice mu se namrgodi“ (Postanak 4:1-5).
Primjer pokazuje da čovjek može biti religiozan, činiti obrede i primati sakramente, prinositi žrtve Bogu na čast, a da Bog za to uopće ne mari. To su „mrtva djela“.
U knjizi proroka Izaije Bog govori Izraelcima: „Čujte riječ Jahvinu, glavari sodomski, poslušaj Zakon Boga našega, narode gomorski! ‘Što će mi mnoštvo žrtava vaših? – govori Jahve.
– Sit sam ovnujskih paljenica i pretiline gojne teladi. I krv mi se ogadi bikova, janjaca i jaradi. Kad mi lice vidjet dolazite, tko od vas ište da gazite mojim predvorjima? Prestanite mi nositi ništavne prinose, kad mi omrznu. Mlađaka, subote i sazive – ne podnosim zborovanja i opačine. Mlađake i svetkovine vaše iz sve duše mrzim – teški su mi, podnijet ih ne mogu! Kad na molitvu ruke širite, ja od vas oči odvraćam. Molitve samo množite, ja vas ne slušam ́“ (Izaija 1:10-15).
Iz navedenih stihova je očito da Bog ne prihvaća nužno mnoštvo žrtava i dolaske ljudi u svetišta, odnosno bogomolje. Njihove prinose naziva „ništavnima“, a prinošenje kada, svetkovanje blagdana i slično, On „iz sve duše mrzi“. Kada mole, svoj pogled odvraća od njih.
Izaijine proročke riječi nam svjedoče da se Bog „povukao“ iz zajedništva i odnosa s njima, a oni se na to nisu obazirali. Nastavili su činiti religiozna djela i mislili - sve je u redu. Poput Izraelaca u ono vrijeme, mnogi i danas nastavljaju sa religioznim djelima, molitvama, hodočašćima i svetkovinama, a da Bog uopće ne prihvaća njihovu religioznost.
PREKO POKAJANJA U POSLUŠNOST
Mudar bi čovjek zapitao: „Kako razlikovati mrtva, religiozna djela od onih koja ugađaju Bogu?“ U knjizi proroka Jeremije, Bog nam daje nedvosmislen odgovor: „Ovako govori Jahve nad Vojskama, Bog Izraelov: Paljenicama dometnite još i klanice, i jedite meso. Ja ništa ne rekoh ocima vašim o paljenicama i klanicama, niti im što o tome zapovjedih kad ih izvedoh iz zemlje egipatske. Ovo im ja zapovjedih: Slušajte glas moj, pa ću ja biti vaš Bog, a vi ćete biti moj narod. Idite putem kojim vam zapovjedih, da vam dobro bude“ (Jeremija 7:21-23).
Bog traži od nas da slušamo Njegov glas i idemo „putem koji nam On zapovijeda“. Proroci i apostoli zapisali su ono što je Bog govorio. Mi smo dužni poslušati Njegov glas koji nam govori kroz Bibliju. U Svetom Pismu otkrivamo volju Božju i put kojim trebamo ići. Preko Biblije, Bog nam pokazuje koje žrtve, prinose i obrede trebamo činiti. U njoj otkrivamo pobožnost koja je Bogu ugodna.
Budući da se Biblija sastoji iz Starog i Novog zavjeta, u njoj otkrivamo na što nas je Bog zavjetovao. Ispunjavamo li Njegove zavjete, mi Mu ugađamo i živimo u istinskoj pobožnosti.
U vrijeme proroka Samuela kralj Šaul se suprotstavio uputama i ovlastima koje je dobio od Božjeg proroka i odlučio prinijeti žrtvu Bogu. Kada ga Samuel ponovno susreće, on mu govori: „Jesu li Jahvi milije paljenice i klanice nego poslušnost njegovu glasu? Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovnujske pretiline. Nepokornost je kao grijeh čaranja, samovolja je kao zločin s idolima. Ti si odbacio riječ Jahvinu, zato je Jahve odbacio tebe, da ne budeš više kralj!“ (1. Samuelova 15:22,23).
ŽIVOT BEZ SAMOVOLJE
Bez obzira na nečiju dobru namjeru, samovoljan ili selektivan pristup štovanju Boga je grijeh. Takva religija je oblik vračarstva i idolopoklonstva. Na taj način se ljudi „klanjanju“ svom vjerskom mišljenju, a ne Božjem. Bilo da smo svjesno ili nesvjesno prekršili Božji pravilnik o vjerskom ponašanju (Bibliju), mi time govorimo Bogu da zna- mo bolje. To je vrijeđanje Boga.
I danas, na žalost, imamo mnogo vjernika koji su selektivni u svojoj pobožnosti. Oni odabiru ono što se njima iz Božje Riječi sviđa, a ostalo zanemaruju ili odbacuju. Oni hoće iscjeljenje, čudesa i darove Duha, ali nisu spremni prihvatiti i prakticirati cjelokupni biblijski nauk, ili se pak odreći krivih štovanja.
Tako ljudi žive u određenoj vrsti idolopoklonstva ili samovolje. Nisu spremni u potpunosti slijediti Gospodina, „platiti punu cijenu“ učeništva. Idu linijom manjeg otpora jer ne žele izgubiti privilegije u svojoj religioznoj organizaciji. Strahuju od raskida prijateljstava ili prekida rodbinskih veza. Draži su im odnosi s ljudima nego s Bogom.
Iz Prve Samuelove 15 vidimo da je Šaul više želio ugoditi narodu i zadržati njegovu naklonost, nego Bogu. Nije poslušao niti izvršio Božju riječ. Zbog toga mu Bog kaže:
„Ti si odbacio riječ Jahvinu, zato je Jahve odbacio tebe.“
Prezreti, odbaciti ili selektivno pristupati Bibliji je grijeh pred Bogom. Pobožnost koja zanemaruje pisanu Božju Riječ je mrtva pobožnost ili mrtvo djelo. Zbog takve pobožnosti Bog nas poziva na pokajanje i odvraćanje od tih i takvih mrtvih djela.
„Zato pustimo na stranu početnu nauku o Kristu i težimo za onim što spada na zrele, ne postavljajući ponovo temelja odvraćanjem od mrtvih djela...“ (Hebrejima 6:1). Osobno više volim prijevod koji kaže „pokajanje od mrtvih djela“ jer ta riječ uključuje „kajanje“, što podrazumijeva: „Gospodine, shvaćam, da sam čineći tako radio protivno Tvojoj volji i zato se kajem. Oprosti mi, više to nikada neću učiniti.“
POKAJANJE UZROKUJE DJELOVANJE
Riječ pokajanje potiče nas na akciju. Ona također ukazuje na činjenicu da mi nismo odmah svjesni svih krivih stvari u koje smo vjerovali ili prakticirali. Proučavanjem Biblije otkrivamo kriva vjerovanja ili prakse i reagiramo moleći za oproštenje. Odričemo se i mijenjamo kriva učenja. Ponekad mjesecima, ili čak godinama nakon našeg spasenja, mi otkrivamo kriva vjerovanja ili prakse u svom životu. Neki tek tada postanu svjesni svoje samovolje i buntovnosti. Tada moraju reagirati u pokajanju i odvratiti se od toga.
Kada proučavamo Novi zavjet vidimo da je pokajanje jedna od ključnih poruka Novoga zavjeta. U prvim poglavljima evanđelja Isusov prethodnik Ivan Krstitelj poziva narod na obraćenje. „Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko!“ (Matej 3:2).
Sam Gospodin Isus nastavlja propovijedati obraćenje tumačeći ga u njegovoj punini. No Njegova osnovna poruka također glasi: „Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko!“ (Matej 4:17). U prvim satima rađanja Crkve prva poruka koju propovijeda apostol Petar jest: „Obratite se!“ (Djela 2:38).
Istu poruku otkrivamo i primamo sve do posljednje knjige Novog zavjeta gdje Isus poziva crkve na obraćenje. Iz navedenog vidimo da je prva poruka Biblije obra-
ćenje ili pokajanje. Dok se čovjek ne pokaje, ne obrati u svom načinu razmišljanja i djelovanja, ne može imati zajedništvo s Bogom. Da bi se pokajao, čovjek treba proniknuti svoje stanje u odnosu na Boga. Treba spoznati svoju grešnost i podrediti se onome što Bog traži od nas. To podrazumijeva određenu razinu svjesnosti i osobnu odluku u skladu s Božjom voljom.
RAZLIČITA POKAJANJA
Druga poslanica Korinćanima govori o dvije vrste pokajanja, odnosno obraćenja.
Sad se radujem; ne zbog toga što ste postali žalosni, nego zbog toga što vas je ta žalost dovela k obraćenju. Vi ste se ražalostili po promisli i volji Božjoj, tako da od nas ne pretrpite nikakve štete.
Žalost, naime, koja je po promisli i volji Božjoj rađa spasonosno i stalno obraćenje, dok žalost svijeta rađa smrt. 2. Korinćanima 7:9,10
Potaknut Duhom Pavao govori o žalosti, pokajanju koje je po promisli i volji Božjoj. Onaj koji se kajao, shvatio je što Bog misli i što je Njegova volja. Zato se on žalosti po promisli i volji Božjoj. Takva žalost rađa stalno obraćenje i donosi spasenje onima koji ju imaju.
U navedenim stihovima Pavao uspoređuje dvije vrste žalosti, onu koja je po promisli i volji Božjoj, i onu koja je od svijeta. Njih dvije, iako slične, imaju drugačiji rezultat. Jedna rađa spasenje, a druga smrt. Prva je potaknuta svjesnošću o Božjim mislima i volji, a druga svjetovnim, religioznim i moralnim sustavima. Prvu činimo zbog Boga, drugu zbog svijeta.
Mnogi ljudi odlaze na ispovijed i kaju se zbog određenih grijeha, jer ih njihova Crkva na to potiče. Kada se pokaju i dobiju pokoru, oni odu. I često nastave živjeti bez obraćenja. To je ono što Biblija naziva svjetovnom žalosti. Ljudi koji se tako kaju nemaju spoznaje o Božjoj promisli i volji. Nisu razvili poštovanje prema Božjoj volji kao svom životnom stilu. Oni ne shvaćaju da čineći grijeh oslobađaju razarajuće sile koje oslobađaju zlo na licu zemlje. Time se Božja volja i nakane za Njegova stvorenja ne mogu ostvariti.
Istinsko pokajanje utječe na to kako gledamo na stvari u životu. I zato takvo istinsko pokajanje stalno u nama rađa obraćenje. Mi se ne klonimo grijeha zbog straha od kazne, već zato što poštujemo Boga i Njegovu volju za nas i svijet u kojemu živimo. Znamo da naše riječi i djela imaju svoje posljedice. Zato ne želimo govoriti one riječi i činiti ona djela koja oslobađaju sile zla.
Bog je pokajanje ugradio, kao prvi kamen, u temelje kršćanstva. Jednom kada ga istinski prihvatimo u naš život druge stvari moći će doći u svome redu.
Pokajanje nam pomaže kako bismo krenuli u pravom smjeru i primili oproštenje ako smo zgriješili zbog neznanja ili ljudske slabosti. Prihvatimo li pokajanje kao životni stil, Bog će nas moći u većoj mjeri pročistiti, poučiti i ojačati.
Ako ne vjerujemo u ono što Bog govori mi Mu ne ugađamo, i zaslužujemo Njegovu osudu.
Istinska je vjera utemeljena na učenju, koje je dano od Boga. Ako naša vjera nije utemeljena na Riječi koja dolazi od Boga, mi smo u krivovjerju. Religioznost koja nije usklađena s onim što Bog govori, jest odricanje od vjernosti Bogu. Tada smo dio religiozne organizacije čija se vjera temelji na samovoljnom bogoštovlju. Tako postajemo zavodnici i konkurencija Bogu. Da ne bi tako bilo, svoju vjeru moramo temeljiti na informaciji koja dolazi izrav- no od Boga. Mi moramo vjerovati Bogu više nego ikome drugome.
Budući da svi kršćani (rimokatolici, pravoslavci, protestanti) vjeruju da je Biblija, Sveto Pismo, Božja Riječ, mi moramo vjerovati onomu što ona govori više nego ičemu drugome. Mi moramo čvrsto vjerovati onome čemu nas Biblija poučava i odbijati bilo kakav drugačiji religiozni nauk.
Tekst preuzet iz knjige D.A. Šićka i Ž. Rupčić "Temeljna biblijska učenja"
Comments