Od samog početka stvaranja svijeta, Crkva je bila u Božjem srcu i u Božjim mislima. Crkva je začeta u Božjem srcu.
Kad je čovjek pao u grijeh, Bog je imao plan da ga obnovi. Odmah nakon pada u grijeh, Bog Otac je čovjeku obećao Spasitelja.
U Starom zavjetu Bog se objavio i radio samo u jednom narodu na licu zemlje, u židovskom narodu. Taj je narod zbog svojih očeva bio u savezu s Bogom. Ostali narodi bili su neznabožački, poganski.
Međutim, Bog je spremio plan obnove za sve narode. Odlučio je poslati svoga Sina na svijet da umre za sve ljude, te tako otvori put do Boga svakom čovjeku.
Izaija je, nadahnut Duhom Svetim, prorokovao da će Isus dobiti vlast nad svim narodima, da će biti propovijedan u svim narodima, te kako će oni dohrliti k Njemu.
„Potražiše me koji ne pitahu za me, nađoše me koji me ne tražahu; rekoh: Evo me! Evo me! narodu koji ne prizivaše ime moje“ (Izaija 65:1). Bog je po Izaiji unaprijed navijestio da će doći vrijeme kada Bog neće biti objavljen samo židovskom narodu, već i narodima koji nisu prizivali Njegovo ime. Pogani nisu tražili istinskog Boga, ali im se On objavio i privukao ih k sebi preko Isusa Krista.
U Rimljanima 9:23-26 piše da je Bog pozvao i Židove i pogane da pripadnu narodu koji će biti Njegov narod, sinovi živog Boga.
Taj narod o kojem su proroci prorokovali nastao je nakon uskrsnuća Isusa Krista. Novi je narod, Crkva. Čine je djeca živoga Boga, oni koju su upoznali Boga i poprimili Njegovu prirodu. Crkvu čine ljudi koji poznaju Boga. Oni su Božji narod rođen u Novom zavjetu, po žrtvi Isusa Krista.
U Mateju 16:13-18 možemo čitati kako je Isus pitao svoje učenike što ljudi misle, tko je On. Oni su Mu iznijeli različita mišljenja koja su ljudi imali o Njemu. Danas ljudi također različito razmišljaju o tome, tko je Isus Krist. Isus je upitao svoje učenike što oni misle:
„A vi - reče im - za koga me držite?“
„Ti si Krist, Sin Boga živoga!“ odgovori mu Šimun Petar.
Na to će mu Isus: „Blago tebi, Šimune, Jonin sine, jer tebi to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj nebeski!
A ja tebi kažem: Ti si Petar (grč. petros), i na
toj stijeni (grč. petra) sagradit ću Crkvu svoju
i Vrata pakla neće je nadvladati.“
Matej 16:15-18
Petar je imao otkrivenje o tome tko je Isus i On mu je rekao kako mu to nije objavio čovjek, već Njegov nebeski Otac. Isus je potom navijestio da će On podići ljude koji će imati otkrivenje jednako Petrovom - otkrivenje tko je Isus Krist. Ti ljudi bit će Njegova Crkva. Kao što je Petru Otac otkrio tko je Isus, tako će otkrivati i drugima. Na taj će način i drugi upoznati Isusa i pripasti Njegovoj Crkvi.
U grčkom izvorniku jasno se vidi da Petar nije stijena, na kojoj Isus gradi svoju Crkvu, jer je ime Petar na grčkom Petros, što znači kamen. Riječ „stijena“ na grčkom je „petra“ i ta riječ označava veliku stijenu. Stijena na kojoj Isus gradi svoju Crkvu je otkrivenje o tome tko je Krist. Petar je imao to otkrivenje. Ono ne može doći od ljudi, već samo od Boga.
Svakom tko čuje Radosnu vijest o Isusu i povjeruje u nju, Bog otkriva da je Isus Sin Božji, da je On Spasitelj i da je On Put. Tako Isus gradi svoju Crkvu, svoj narod, i priključuje joj nove vjernike.
Crkva raste i izgrađuje se nadnaravno. Pripadnikom Kristove Crkve ne postaješ time što su ti roditelji vjernici i što su ti dali određene crkvene sakramente. Dijelom Njegove Crkve, koju On gradi, postaješ time što ti Bog objavi da je Isus Spasitelj i ti prihvatiš to svjedočanstvo. Crkvu čine svi oni koji vjeruju u Isusa.
Isus je, nakon svoga uskrsnuća, predao svojim učenicima veliko poslanje.
Tada im se približi Isus te im reče: „Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska.
Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!
Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.“
Matej 28:18-20
Isus je svojim učenicima naredio da idu među sve narode, propovijedaju Radosnu vijest i učine ljude Njegovim učenicima. Na taj se način Crkva trebala širiti.
Crkva je bila rođena na Dan pedesetnice ili pentekosta. Pedeseti dan nakon Isusovog uskrsnuća Duh Sveti je sišao na sto dvadeset Isusovih učenika koji su boravili u Jeruzalemu. Duh Sveti je zahvatio njihove živote i Crkva je bila rođena. Crkva je bila rođena nadnaravno i tako se nastavila širiti.
Učenici su na Dan pedesetnice bili kršteni Duhom Svetim, što je privuklo pozornost mnogih Židova u Jeruzalemu. Petar je smjelo ustao pred njima i propovijedao im Isusa Krista.
Kad to čuše, duboko se u srcu potresoše te rekoše Petru i ostalim apostolima: „Braćo, što da činimo?“
„Obratite se - reče im Petar. - Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar - Duha Svetoga.
Vama je, naime, ovaj obećani dar namijenjen, vašoj djeci i svima koji su daleko, koliko god ih pozove k sebi Gospodin, naš Bog.“
Još ih je mnogim drugim riječima zaklinjao i opominjao govoreći: „Spasite se od ovoga pokvarenog naraštaja!“
Oni, dakle, prihvatiše njegovu riječ i krstiše se. Tako se onoga dana pridruži Crkvi oko tri tisuće duša.
Djela apostolska 2:37-42
Već prvog dana rođenja Crkve, nakon Petrove propovijedi, obratilo se tri tisuće ljudi. Oni su postali dijelom Crkve koja se širi kroz obraćenja ljudi.
Crkva nije zgrada niti institucija. Crkvu čine spašeni ljudi. Svaki onaj koji je nanovo rođen, postaje pripadnikom Crkve.
Crkva se nakon Pedesetnice nastavila dalje širiti i rasti.
Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svega naroda. A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu.
Crkva je Tijelo Kristovo na zemlji. Isus je uskrsnuo i sada je kod Oca, no On se i dalje može kretati i raditi na zemlji, jer ovdje ima svoje Tijelo. Njegovo Tijelo smo mi, vjernici, a Krist je Glava svoga Tijela. Tijelo Kristovo čine svi nanovo rođeni vjernici bez obzira kojoj crkvenoj denominaciji pripadaju.
„Vi ste tijelo Kristovo, a pojedinci udovi“ (1. Korinćanima 12:27). „...učinimo da sve uraste u njega koji je Glava, u Krista:
od koga cijelo tijelo - skupa povezano... ostvaruje svoj rast za izgradnju samoga sebe u ljubavi“ (Efežanima 4:15,16).
POVIJEST CRKVE
U početku se Crkva širila samo među Židovima. Desetak godina nakon Dana pentekosta apostol Petar je prvi put propovijedao nežidovima. Oni su se obratili i tako pripojili Crkvi (Djela apostolska 10). Otada se Evanđelje širilo i među poganima. U crkvi u Antiohiji Kristovi su sljedbenici prvi put bili nazvani kršćanima (Djela apostolska 11:26).
Crkva je propovijedanjem Evanđelja, u prva tri stoljeća, preplavila gotovo cijeli tada poznati svijet. Propovijedanje poruke Evanđelja bilo je popraćeno brojnim, silnim znakovima i čudesima. Iscjeljenja i čudesa bila su normalna pojava za Crkvu. Kroz čitava Djela apostolska, koja bilježe rast Crkve u početku, možemo čitati o tome.
Crkvu su od samoga početka snalazila progonstva. Vjernici su bili proganjani, zatvarani, mučeni, i bila su im uskraćivana prava. U takvim su okolnostima samo oni
koji su svim srcem prihvatili Krista ostajali Njegovim učenicima.
Kršćanstvo je bilo zabranjena i progonjena vjera. Međutim, početkom 4. stoljeća car Konstantin dao je kršćanima slobodu vjerovanja. Nedugo zatim, učinio je kršćanstvo privilegiranom religijom u Rimskom Carstvu. Car Teodozije koji je vladao koncem 4. stoljeća proglasio je kršćanstvo državnom religijom. Vjera i vlast su se povezale i to je bila zamka za istinsko kršćanstvo. Od tada ljudi postaju „kršćanima“ ne više obraćenjem, već često iz koristoljublja, opće prihvaćenosti, društvenog položaja i slič- nog. „Kršćanin“ postaje samo naziv.
Novi „kršćani“ u kršćanstvo su unijeli svoje idole i idolopoklonstvo, koji su bili dijelom njihove poganske tradicije. U Crkvu u 4. stoljeću po prvi put ulazi štovanje anđela i svetaca, upotreba slika i kipova, pa kršćanstvo zastranjuje od svojih izvora. Božja se Riječ, naime, oštro suprot- stavlja takvim praksama.
„Jedan je Bog, jedan je posrednik između Boga i ljudi: čovjek Krist Isus“ (1. Timoteju 2:5). „Ovako govori Jahve: Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća“ (Jeremija 17:5). „Zato ih je Bog... predao nečistoći...; njih koji su istinu Božju zamijenili lažju te se klanjali i iskazivali štovanje stvorenju mjesto Stvoritelju...“ (Rimljanima 1:24,25).
Biblija jasno govori da je Isus jedini posrednik između Boga i ljudi, te da nema drugoga. Nitko drugi nije ni potreban, jer je Isus svojom smrću i uskrsnućem učinio sve što je bilo potrebno i otvorio put do Boga svakom čovjeku.
Moleći se svecima, ljudi se ne pouzdaju u Boga, već u čovjeka. To donosi prokletstvo. Štovanje svetaca je idolopoklonstvo. Sva slava i čast pripadaju jedino Bogu.
„Umišljajući da su mudri, postali su ludi te su zamijenili slavu besmrtnoga Boga kipovima, to jest slikama smrtnog čovjeka...“ (Rimljanima 1:22,23). Propovijedanje Evanđelja, obraćenja ljudi, Božju silu i slavu, crkva je zamijenila kipovima i slikama. Izradu religioznih slika i kipova Bog je zabranio davno prije.
„Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran“ (Izlazak 20:4,5). Bog nije zabranio samo klanjanje pred religioznim kipovima i slikama, već i njihovu izradu. Imaš li religiozne kipove, slike, predmete za koje ljudi smatraju da donose sreću i zaštitu, ili ikakve okultne predmete, uništi ih i baci. Odreci se idolopoklonstva.
U kršćanstvo su se u 4. stoljeću sve više uvlačile poganske tradicije. Ljudi su često postajali „kršćanima“ iz koristoljublja. Kršćanstvo je zastranilo od svojih korijena. Biblija se prestala čitati. Božja slava i čudesa su se izgubila. Prevladali su forma i obredi. Učenje Božje Riječi i djelovanje Duha bili su istisnuti iz crkve. Riječ biskupa i svećenika postala je važnijom od Božje Riječi. Obični vjernici nisu imali pristupa Bibliji. Sigurnost spasenja više se nije ni spominjala, vjerojatno zato što ni sami svećenici nisu bili sigurni da su spašeni (1. Ivanova 5:13).
Crkva se pretvorila u nešto drugo od onog što je bila u početku.
U čiste vode kršćanstva kroz stoljeća su prodrle prljave vode ljudske tradicije, idolopoklonstva, koristoljublja i grijeha. Crkva se udaljila od onog što je Bog u početku zamislio i započeo. Tijekom povijesti, unutar i izvan formalne crkve, javljali su se reformatori koji su čeznuli za istinskim kršćanstvom i vraćali se njegovim temeljima. U Božjem srcu bila je reformacija i ponovna uspostava izvornog čistog kršćanstva.
Početkom 16. stoljeća u Njemačkoj se pojavio Martin Luther, svećenik i profesor teologije. Bio je čovjek koji je istinski želio slijediti Boga i tražio Ga svim srcem. Znao je da ga njegovi grijesi odvajaju od Boga i tražio način na koji bi mogao primiti mir s Bogom. U to vrijeme ljudi su plaćali svećenicima za oprost grijeha, odlazili na hodočašća, vršili različite pokore, ne bi li postigli mir s Bogom. Luther je sve to isprobao, no mir nije našao.
Jednog dana, dok je čitao Bibliju, Luther je dobio otkrivenje da pravednost dolazi od vjere. Biblijska istina da smo opravdani vjerom, a ne svojim djelima, postala mu je jasnom. Luther je, prihvativši vjeru u Isusovu žrtvu i uskrsnuće, prvi put u svom životu doživio istinski mir s Bogom. To je promijenilo čitav njegov život, te je o tome Luther počeo javno naučavati, konfrontirajući prodaju oprosnica i krivi nauk Crkve.
Naučavao je tri temeljne istine:
Spasenje dolazi po vjeri u Kristovu žrtvu otkupljenja, a ne dobrim djelima.
Izvor istine nije predaja crkve, već Sveto Pismo.
Crkva nije posrednik između Boga i čovjeka, već čovjek zbog Isusove žrtve može izravno pristupiti Bogu.
Naučavanje ovih istina započelo je Reformaciju - povratak k vjeri i istini, ispravnom učenju i izvornom obliku kršćanstva. Ljudi iz svih slojeva njemačkog društva masovno su prihvaćali Evanđelje i širili ga dalje. Reformacija se prelila i preko granica Njemačke, te se nastavila širiti i u drugim zemljama.
Stanje crkve prije reformacije, kao i ono današnje tradicionalne crkve kratko se može opisati Isusovim riječima: „Tako ukidoste zapovijed Božju zbog svoje predaje. Licemjeri! Lijepo je o vama prorokovao Izaija rekavši: ‘Ovaj me narod štuje usnama, a srce mu je daleko od mene. Uzalud misli da me štuje dok naučava kao moju nauku zapovijedi ljudske’“ (Matej 15:6- 8).
Crkva koja naučava ljudske zapovijedi, umjesto Božjeg nauka, i više drži do ljudske tradicije nego li do Božje Riječi, ne vodi ljude k Bogu i nije Bogu ugodna.
„Ali ovo znaj: u posljednje će doba nastati teška vremena, jer će ljudi biti samoživi, lakomi, umišljeni, oholi, psovači, nepokorni roditeljima, nezahvalni, bezvjernici, bez ljubavi, nepomirljivi, klevetnici, razuzdani, neotesani, neprijatelji dobra, izdajnici, naprasiti, bahati, ljubitelji požude mjesto ljubitelji Boga. Oni će sačuvati vanjski oblik pobožnosti iako su se odrekli njezine sile. I njih se kloni!“ (2. Timoteju 3:1-5).
Zanimljivo je vidjeti koliko se grijeha nakupilo u ljudima koji žive u posljednjim vremenima, a da su oni pritom zadržali vanjski oblik pobožnosti, odnosno formu i ljudsku tradiciju. Ti isti ljudi koji sami sebe nazivaju vjernicima žive u tami i tako pokazuju da ne poznaju Boga. Takva
„Crkva“ ne može imati Božju silu, jer Božja sila ne prebiva s grijehom. Kako u Lutherovo doba, tako i danas, trebamo se vratiti korijenima kršćanstva, istini Božje Riječi i svetom življenju. Samo ćemo tako iskusiti Božju silu i slavu, te istinsku obnovu koju donosi Duh Sveti.
Nakon Reformacije u Lutherovo vrijeme, Bog je i dalje podizao nove pokrete koji su u Crkvu vratili biblijske istine o novom rođenju, posvećenju, krštenju u vodi i drugom.
Pentekostalno probuđenje početkom 20. stoljeća vratilo je otkrivenje o krštenju Duhom Svetim. Mnoštvo je ljudi bilo kršteno Duhom i progovorilo u jezicima.
Duh Sveti je nastavio donositi daljnje pokrete u Crkvu, pokrete koji su donijeli istine o iscjeljenju, vjeri, darovima Duha Svetog i drugom. Bog i danas vraća biblijske istine u svoju Crkvu, te je nastavlja izgrađivati. Krist je posvećuje i izgrađuje „da sam sebi privede Crkvu krasnu, bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična, da bude sveta i bez mane“ (Efežanima 5:27). To je Njegov cilj i On će ga ostvariti.
„Ova Radosna vijest o Kraljevstvu propovijedat će se po svemu svijetu, svim narodima za svjedočanstvo, i tada će doći svršetak“ (Matej 24:14). Crkva će svim narodima propovijedati onu istu Radosnu vijest koju joj je Isus ostavio. Bit će čista, odrasla, prekrasna, i požet će žetvu prije no što se Isus vrati.
LOKALNA CRKVA
Unutar sveopće Crkve, odnosno cjelokupnog Tijela Kristovog danas na zemlji, Bog je zamislio i manje duhovne obitelji. To su lokalne crkve u pojedinim gradovima i mjestima. One su mjesta zajedničkog duhovnog života i djelovanja vjernika.
Prva je Crkva, u svojim počecima, odmah nakon Isusovog uskrsnuća, dala primjer kršćanskog druženja, molitve i slavljenja Boga.
Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama. Kao što su svaki dan postojano - kao po dogovoru - bili u hramu, tako su po kućama lomili kruh i zajedno uzimali hranu vesela i priprosta srca.
Hvalili su Boga i zato uživali naklonost svega naroda. A Gospodin je svaki dan pripajao Crkvi one koji se spasavahu. Djela apostolska 2:42,46,47
Crkva je duhovna obitelj kojoj, kao vjernici, pripadamo. Unutar te obitelji Bog nam je dao užu obitelj, lokalnu crkvu, kao mjesto rasta i zaštite. Lokalna je crkva duhovna obitelj u kojoj se vjernici okupljaju, slave Boga i primaju od Njega. Zajedno rade na širenju Božjeg Kraljevstva. Crkva je mjesto rasta. U njoj ćeš primiti duhovnu hranu, njegu i zaštitu. Moći ćeš se zdravo razvijati i rasti u duhu.
Bog je zamislio da svaki vjernik pripada nekoj lokalnoj crkvi te aktivno sudjeluje u njenom radu. Crkva je mjesto primanja i davanja. U njoj ćeš naći braću i sestre čije će te prijateljstvo obogatiti. Ljudi u crkvi nisu savršeni, kao što ni ti nisi savršen. Tu smo da budemo potpora jedni drugima i poticaj da slijedimo Krista.
Bog izgrađuje svoje Tijelo preko svojih službenika - apostola, proroka, evanđelista, pastira i učitelja (Efežanima 4:11-14). Oni djeluju i gostuju u lokalnoj crkvi te tako pridonose izgradnji vjernika.
„On dade jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje, da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela, dok svi zajedno ne dođemo k jedinstvu u vjeri i u pravoj spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove: da ne budemo više malodobni, igračka valova, okolo tjerani svakim vjetrom nauke u ljudskoj prijevarnoj igri, usred prepredenosti koja lukavo krči put zabludi“ (Efežanima 4:11-14). Bez ovih službenika vjernik ne može doći do duhovne zrelosti, jer ih je Bog odabrao da nas poduči, istrenira i dovede do duhovne zrelosti.
U lokalnoj crkvi tvoji će se duhovni darovi i poziv moći razvijati. Donosit ćeš mnogo roda za Božje Kraljevstvo. Božji plan za tvoj život moći će se sasvim ispuniti. Ljudi koji sjede kod kuće misleći da će ih Duh Sveti podučiti samo kroz osobno zajedništvo s Bogom i čitanje Biblije u velikoj su zabludi. Mnogi ljudi dožive Boga u nekoj zdravoj crkvi, no, zbog pritiska okoline ili svog vlastitog mišljenja neki se vrate u crkvu u kojoj nisu doživjeli Boga. Tako izgube priliku za vlastiti duhovni rast.
Crkva je mjesto zajedničkog skupnog rada. U radu za širenje Božjeg Kraljevstva zajedno možemo postići mnogo više nego svaki od nas odvojeno u svom osobnom kršćanskom životu.
Mi ne dolazimo u crkvu zbog tradicije, već potaknuti srcem. Srce nas vuče u crkvu. Imamo želju slaviti Boga, slušati Njegovu Riječ, moliti se i družiti se s braćom. Želimo zajedno raditi za Boga i vidjeti kako se Njegovo Kraljevstvo širi u našem gradu i zemlji.
Tekst preuzet iz knjige D.A. Šićka i Ž. Rupčić "Temeljna biblijska učenja"