Reformacija se silno proširila u Istri i u Primorju. Ta područja su bila pod vlašću Venecije koja je papinskoj inkviziciji dala slobodu djelovati u crkvenim stvarima, pa i nasilno onemogućavati prodiranje novih učenja. Upravo u mletačkom dijelu Istre i Dalmacije je došlo do niza inkvizitorskih procesa protiv simpatizera protestantizma, što je istaknutije ljude potaklo da emigriraju u njemačke zemlje. Unatoč svemu tome, protestantizam je u nekim našim krajevima dobio revolucionarni zamah.
"Istra je reformirana preko Venecije kojoj je osim pazinske grofovije gotovo čitava pripadala. U Istri su djelovali u duhu reformacije braća Vergeriji, Flacije Iliyricus, Stjepan Konzul i mnogi drugi ugledniji svećenici, te je tako gotovo sveukupno tamošnje svećenstvo prihvatilo Lutherovu nauku" (Dr. F. Bučar: Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije, str. 23).
1534. godine papinski nuncij u Veneciji je javio u Rim "da su u gradu Piranu, na venecijanskom području, većina stanovništva među njima prvi u mjestu luterani. Talijanski katolički pisac Pio Paschini iznosi da su 'U Puli i Vodnjanu gotovo svi stanovnici bili luterani, te da su tamo čak i dječaci, pastiri i kopači govorili i raspravljali o stvarima vjere.' Istarski su protestanti preveli na hrvatski i objavili dva izdanja, glagoljicom i latinicom, propagandnu knjižicu - Govorenje vele prudno od dobročinitelja ili dobrote propetoga Isukrsta ka krstjanom - za koju je koparski biskup Petar Pavao Vergerije (mlađi) koji je kao i njegov brat puljski biskup Gian Battista Vergerije, također prišao protestantizmu, tvrdio da je u šest godina rasparčana u 40 tisuća primjeraka. Ali taj zamah protestantizma morao je oslabiti jer se inkvizicija nesmiljeno okomila na njegovo intelektualno vodstvo" (Z. Črnja: Kulturna povijest Hrvatske II, str. 116-117).
Među mnogima koji su bili okrutno mučeni i ubijeni i čija su imovina i dostojanstvo bili ukradeni, sjaji lik fra Balde Lupetine. On svojim riječima, hrabrošću i ljubavlju prema Bogu i istini silno podsjeća na prvog kršćanskog mučenika Stjepana.
Zbog njegovih vjerskih uvjerenja papinska inkvizicija ga je bacila i zazidala u malu prostoriju u Veneciji, koja se nalazila na razini mora pri plimi. Zbog propovijedanja zatvorenicima bio je izveden pred sud, gdje je kategorički odbio odbaciti svoja uvjerenja, pa čak i po cijenu zatvora i smrti. Zbog toga je presuda inkvizicije bila: "da se (fra Baldo) povede između stupova na Trgu Svetog Marka, da mu se tamo odsječe glava i tako mrtav da se spali na istom mjestu, a pepeo da se baci u more.
Mnogo je Talijana bilo pred sudom inkvizicije Santo Ufficio u Veneciji. Ni jedan od njih nije išao tako do kraja i nije se držao tako superiorno prema sudcima kao istarski glagoljaš Baldo Lupetina. Ali tom velikom karakteru, iz kojeg kao da su govorili nepokoreni glasovi svih naših tvrdoglavih (čitaj: nepokorenih) generacija, nije bilo suđeno da tako lako završi svoj život. Mletački dužd smanjio mu je kaznu na doživotno tamnovanje, pa je za fra Balda sve ostalo po starome. Vratio se u svoju ćeliju na razini mora da bi za svake plime osjetio u njoj nadolazak vode. Opet je pomaljao glavu kroza zid u susjednu ćeliju i propovijedao svoju istinu i tako je to teklo još godinama, dok ga ponovno nisu izveli pred sud i osudili na smrt utapljanjem u moru.
Ova druga osuda na smrt izrečena je godine 1556, ali je - sudeći prema podacima koji su dosad otkriveni - izvršena tek šest godina kasnije, tako da je taj borac za svoje ideale i za svoju istinu, koji je inkvizitorima jednom rekao da je rođen da samostalno pjeva, a ne da otpjevava, tj. da sam misli i zaključuje, a ne da prima tuđe zaključke, ustrajao u svojoj upornosti punih dvadeset godina, i to pod nečuveno teškim uvjetima inkvizitorske tamnice koja ni nakon dva desetljeća nije mogla slomiti ili pokolebati Baldin duh. Da se Baldo Lupetina pokajao, da je inkvizitorima izjavio da se odriče Luteranstva (čitaj: vjere), oni bi ga izveli iz tamnice i poklonili mu život. Mjesto toga krvnici su ga jednog nepoznatog dana godine 1562. utopili u moru, u onom istom moru koje je ne tako daleko na jugoistoku rta Kamenjaka i iza Raškog kanala, gledao njegov Labin na brežuljku, njegov najdraži grad u nesretnoj Slovinskoj zemlji" (Z. Črnja: Kulturna povijest Hrvatske II, str 108).
"Iz Istre i Venecije širila se reformacija i po Dalmaciji i Dubrovniku. Iz mnogobrojnih parnica mletačke inkvizicije po Dalmaciji saznajemo, da je bilo novovjeraca (čitaj: obraćenika) poglavito u gradovima: Kotoru, Spljetu, Šibeniku, Trogiru i Zadru, te na otocima Cresu, Korčuli, Krku, Pagu i Rabu" (Dr. F. Bučar: Povijest hrvatske protestantske književnosti za reformacije, str. 23,24).
PASTOR DAMIR ŠIĆKO ALIĆ
Reformacija (lat. reformatio: obnova), pokret koji je poč. XVI.st. u duhovnom i polit. smislu uzdrmao sr. i sjev. Europu, naziva se i protestantizmom (lat. protestare: prosvjedovati), po prosvjedu što su ga njem. staleži 14 gradova i 5 knezova uložili protiv zaključka donesenog na drž. saboru u Speyeru 1529. kojim se zabranjuju sve crkv. reforme. U Istri je obilježila društv. i polit. povijest XVI.st., no nije imala dugotrajnijeg uspjeha. Poluotok je 1521., nakon pregovora u Wormsu između KarlaV. i Mletačke Republike, podijeljen na mlet. i austr. područje.
Dio Istre koji je priznavao suverenitet mlet. dužda bio je jače zahvaćen promjenama koje su njem. trgovci donosili u Trst. Luteranizam se širio i propovijedima i spisima nekih crkv. ljudi koji su u dodir s novim idejama došli ne samo u Njemačkoj nego i u sjev. Italiji, gdje je na nekim učilištima djelovao snažan krug prekoalpskih studenata, koji su kao misionari širili Lutherove misli. Za neka mjesta u Istri presudnu je ulogu imao i stav mjesnih biskupa, koji su ponegdje (Kopar i Pula) otvoreno ili prikriveno podupirali reformni duh promjena. S druge strane, uzroci nezadovoljstva nisu bili samo gosp. naravi, nego mnogo više posljedica sablažnjiva ponašanja dijela svećenstva koje je vodilo život suprotan celibatu, u raskoši i porocima. Slabijem prodoru reformacije u dio Istre pod bečkom krunom pridonijelo je oštro protivljenje Habsburgovaca luteranskim idejama, za razliku od mlet. vlasti, koja je prema novim strujanjima bila tolerantna. Prodor luteranskih ideja u Istru pod mlet. vlašću zabilježen je dosta rano. Presudnu ulogu imao je stav koparskoga biskupa P. P. Vergerija ml. i pulskoga biskupa G. B. Vergerija, koji su otvoreno podupirali duh promjena. Papinski nuncij u Veneciji, Girolamo Aleandro, javljao je 1534. u Rim da u Piranu veći dio žitelja, među njima i vodeći ljudi grada, pripadaju luteranima, a gotovo istovremeno nuncij u Beču i tada još vatreni branitelj kat. pravovjerja, P. P. Vergerije, pokušavao je objasniti pojavu širenja reformacije u Trstu. U Piranu je vatreni zagovornik novih strujanja bio ugledni liječnik i humanist G. B. Goineo. On je optužen u Veneciji, ali je, sluteći presudu, prebjegao u Njemačku i nestao. U Piranu je 1549. Annibale Grisonio istraživao raširenost hereze, te je pronašao glasovitu »Piransku skupinu«, kojoj su pripadali više-manje svi sljedbenici P. P. Vergerija, pripadnici raznih društv. staleža. Među njima najpoznatiji je bio M. Petronio Caldana, pod istragom već 1534. Nešto poslije, ali intenzivnije nego u Piranu, luteranske su novosti prodrle u susjedni Kopar, sjedište tada već biskupa Vergerija. Od žestoka branitelja kat. nauka postupno se pretvorio u neustrašiva širitelja luteranizma. Pozvan da se brani od optužaba, Vergerije se sklonio u Njemačku, gdje je definitivno raskinuo vezu s Rimom, te je u povijesti Katoličke crkve prvi kat. biskup južno od Alpa koji je javno prihvatio reformaciju. Budući da se Venecija iz polit. razloga izmirila s Rimom, na zahtjev pape uvela je 1550-ih crkv. inkviziciju u svoje zemlje, pa je Sv. Uficij počeo proganjati sve pristaše reformacije. Svi sumnjivci bili su pozivani pred crkv. sud, protiv njih su podizane vjerske optužnice, te su se uz javnu pokoru morali odreći svih vjerskih novotarija. Tko se nije želio pokoriti, morao je ostaviti sve mlet. zemlje i vode i bio je javno izopćen iz Crkve. Da se luteranske ideje nisu širile samo trg. vezama nego i blagonaklonim stavom nekih biskupa, svjedoče primjeri iz Pule i Trsta. Tako je pulski biskup G. B. Vergerije, stariji brat koparskoga biskupa, bio – ako ne u potpunosti luteran – vrlo popustljiv prema nekim svećenicima i fratrima koji su u Pulskoj biskupiji javno širili reformacijske ideje, te je 1549. na procesu pred inkvizicijom ustvrđeno kako su »žitelji Pule i Vodnjana luterani većim dijelom i da se u Vodnjanu napose nije služilo više od jedne kratke mise na dan, dok su pastiri i seljaci žestoko raspravljali o pitanjima vjere«. Osim u Puli i Vodnjanu, protestantske su ideje bile osobito izražene u Labinu zahvaljujući djelovanju B. Lupetine, najistaknutijega luteranskog misionara na ovim prostorima, i njegova nećaka M. Vlačića Ilirika. Prvi je nakon duga tamnovanja u Veneciji završio život utopljen u mlet. laguni (1556), a drugi je djelovao u Njemačkoj, ali je i ondje imao nemiran i mukotrpan život. U austr. dijelu Istre protestantske ideje jače su utjecale u Trstu, gdje je reformaciju u početcima širio slov. pastor Primož Trubar, uz toleranciju biskupa Pietra Bonoma, čovjeka inače stroga života i zauzete vjere, istaknutog humanista i kult. mecene. Nakon biskupove smrti luteranski žar širenja novih ideja postupno se gasio. Njihovo djelovanje, kao i Vlačićevo, Konzulovo, Lupetinino, Francesca Barba i drugih, uz materijalnu pomoć baruna Hansa Ungnada i P. P. Vergerija, bio je usmjeren prevođenju i priređivanju liturgijskih knjiga na nar. jezik (protestantska knjževnost, protestantsko tiskarstvo). Francesco Barbo, vlasnik kaštela Kožljak podno Učke i riječki kapetan, u svojem je dvorcu davao utočište i potporu širiteljima luteranizma u Istri. U Kožljaku se dugo održao utjecajni krug zagovornika novih ideja, ugl. vlastele, koji su uživali i veće vjerske slobode. Potkraj XVI.st. reformacija je u Istri već bila znatno oslabjela, a djelovanje kožljačkoga kruga potrajalo je do početka XVII.st., kada su u Rijeku došli isusovci, s posebnim zadatkom pobijanja luteranskog nauka, u čemu su vrlo brzo i uspjeli. (protureformacija)
LIT.: P. Paschini, Eresia e riforma cattolica al confine orientale d’Italia, Roma 1951; M. Mirković, Matija Vlačić Ilirik, Zagreb 1960; M. Pavat, La Riforma tridentina del clero a Parenzo e Pola, Roma 1960; A. Pitassio, Diffusione e tramonto della Riforma in Istria: La Diocesi di Pola nel Cinquecento, Annali dell’Università degli studi di Perugia, 1968–70, 10; A. Miculian, Contributo alla storia della Riforma protestante in Istria, Atti CRS, 1979–80, 10; 1980–81, 11; 1981–82, 12; 1982–83, 13; 1983–84, 14; 1984–85, 15; 1985–86, 16; 1986–87, 17; isti, Fonti inedite per la storia della riforma in Istria, u: Umanesimo in Istria, Firenze 1983; S. Cavazza, Umanesimo e riforma in Istria: Giovanni Battista Goineo e i gruppi eterodossi di Pirano, ibid.; J. A. Schutte, Pier Paolo Vergerio e la riforma a Venezia 1498–1549, Roma 1988; S. Cella, La storiografia della Riforma in Istria – Rassegna critica, u: Istria religiosa (urednik Pietro Zovatto), Trieste 1989; Lj. Maračić, Protestantizam u Istri, Nova Istra, Pula 1999, 2–3.
Lj. A. Maračić, A. Miculian
ISTARSKI REFORMATORI
FRA BALDO LUPETINA
Fra Baldo Lupetina rođen je u Labinu.
Zbog njegovih vjerskih uvjerenja papinska inkvizicija bacila ga je i zazidala u malu prostoriju u Veneciji, koja se nalazila na razini mora pri plimi. Zbog propovijedanja zatvorenicima bio je izveden pred sud, gdje je kategorički odbio odbaciti svoja uvjerenja, pa čak i po cijenu zatvora i smrti. Zbog toga je presuda inkvizicije bila: "da se (fra Baldo) povede između stupova na Trgu Svetog Marka, da mu se tamo odsječe glava i tako mrtav da se spali na istom mjestu, a pepeo da se baci u more."
Mnogo je Talijana bilo pred sudom inkvizicije Santo Ufficio u Veneciji. Ni jedan od njih nije išao tako do kraja i nije se držao tako superiorno prema sudcima kao istarski glagoljaš Baldo Lupetina. Ali tom velikom karakteru, iz kojeg kao da su govorili nepokoreni glasovi svih naših tvrdoglavih (nepokorenih) generacija, nije bilo suđeno da tako lako završi svoj život. Mletački dužd smanjio mu je kaznu na doživotno tamnovanje, pa je za fra Balda sve ostalo po starome. Vratio se u svoju ćeliju na razini mora da bi za svake plime osjetio u njoj nadolazak vode. Opet je pomaljao glavu kroza zid u susjednu ćeliju i propovijedao radosnu vijest i tako je to teklo još godinama, dok ga ponovno nisu izveli pred sud i osudili na smrt utapljanjem u moru.
Ova druga osuda na smrt izrečena je godine 1556., ali je - sudeći prema podacima koji su dosad otkriveni - izvršena tek šest godina kasnije, tako da je taj borac za svoje ideale i za svoju istinu, koji je inkvizitorima jednom rekao da je rođen da samostalno pjeva, a ne da otpjevava, tj. da sam misli i zaključuje, a ne da prima tuđe zaključke, ustrajao u svojoj upornosti punih dvadeset godina, i to pod nečuveno teškim uvjetima inkvizitorske tamnice koja ni nakon dva desetljeća nije mogla slomiti ili pokolebati Baldin duh. Da se Baldo Lupetina pokajao, da je inkvizitorima izjavio da se odriče Luteranstva (odnosno vjere), oni bi ga izveli iz tamnice i poklonili mu život. Mjesto toga krvnici su ga jednog nepoznatog dana godine 1562. utopili u moru, u onom istom moru koje je ne tako daleko na jugoistoku rta Kamenjaka i iza Raškog kanala, gledao njegov Labin na brežuljku, njegov najdraži grad u nesretnoj Slovinskoj zemlji.
preuzeto iz WIKIPEDIJE
MATIJA VLAČIĆ ILIRIK
Matija Vlačić Ilirik (Matthias Flacius Illyricus) (Labin, 3. ožujka 1520. - Frankfurt na Majni, 11. ožujka, 1575.), hrvatski protestantski teolog, povjesničar, crkveni povjesničar i filolog.
Školovao se u Veneciji i Njemačkoj, a 1544. godina na Wittenberškom protestatnskom sveučilištu postaje magistar slobodnih umijeća, te profesor hebrejskog i grčkog jezika. Već tada je bliski suradnik Luthera i Melanchthona, a od 1549. godine otvoreno istupa kao idejni pokretač borbe protiv pape, cara te pomirljive struje Melanchthona i njegovih pristaša, zbog čega je često proganjan, a sam Melanchthon nazvao ga je "ilirskom zmijom". Napisao je i objavio oko 250 radova. Glavni je organizator, jedan od urednika i pisaca monumentalne Crkvene povijesti (Ecclesiastica historia, Basel, 1559–1574), poznate i pod naslovom "Magdeburške centurije" (Centuriae Magdeburgenses). U tom djelu daje kritičku povijest kršćanstva, s elementima opće povijesti, do uključivo 13. st. u 12 svezaka, te označava papu kao antikrista.
Ključ Svetog Pisma u drugom izdanju iz 1674.
Najzrelije i najopsežnije mu je djelo "Ključ Svetog Pisma" (Clavis scripturae sacrae, Strasbourg, 1567), u kojem se potvrdio kao tvorac protestantske hermeneutike i hermeneutike uopće. To je zapravo enciklopedijski rječnik hebreizama, koji je postao temeljnim djelom protestantskog tumačenja Biblije, i u kojem je ustvrdio da je "povijest temelj poučavanja" (historia est fundamentum doctrinae).
Također izdaje Katalog svjedoka istine, koji su se do našeg doba suprotstavili papi (Catalogus testium veritatis, qui ante nostram aetatem reclamarunt Papae, Basel, 1556). U tom djelu dokazuje da je reformacijske prigovore rimskoj crkvi već davno iznijelo oko 400 istaknutih kršćanskih pisaca, od Grgura I. do Tome Akvinskog, te ponovno izvodi zaključak "da je papa antikrist".
"U Katalogu je Vlačić puno pažnje posvetio valdenzima, jer je u nauku Petra Valdesa i njegovih sljedbenika otkrio temeljne obrise kasnijih Lutherovih teza. Valdenzi su učili da je Sveto pismo jedini autoritet za vjerovanje i življenje, ono sadrži sve što je potrebno za vjeru i spasenje. Utemeljeni na Svetomu pismu, valdenzi su nauèavali samo sakramente krštenja i Gospodnje veèere, osporavali su Čistilište, papin primat, molitve svecima. Nauèavali su da je Krist jedini posrednik izmeðu Boga i ljudi, rimokatoličku su crkvu uspoređivali s poganskim Babilonom, a papu s Antikristom. Vjerovali su da je svakome dopušteno propovijedati Božju riječ." [1]
preuzeto iz WIKIPEDIJE
