NIJANSE ŠARENILA

Jedinstvo Duha i ljepota otkupljene različitosti

Zaklinjem vas, dakle, ja sužanj u Gospodinu: hodite dostojno poziva kojim ste pozvani, sa svom skromnošću i krotkošću, s postojanošću podnosite jedan drugoga u ljubavi; nastojeći sačuvati jedinstvo Duha, svezom mira. Postoji jedno tijelo i jedan Duh, kao što ste i pozvani k jednoj nadi svoga poziva; jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje, jedan Bog i Otac sviju, koji je nad svima, i kroz sve i u svima vama. Efežanima 4:1-6

U prva tri poglavlja Pavao govori o onome što je Bog učinio za nas u Kristu. Pavao podsjeća svoje čitatelje na veličinu Božjeg djela. Govori o baštini koja je pripremljena Božjem narodu u Kristu. Govori o pomirenju čovjeka s Bogom, ali i o pomirenju između Židova i pogana. U Kristu su srušeni zidovi koji su stoljećima dijelili ljude. Od dvaju naroda Bog stvara „jednog novog čovjeka“. U prvom dijelu drugog poglavlja Pavao govori o spasenju pojedinca. Mrtvi smo zbog svojih prijestupa, ali nas je Bog oživio zajedno s Kristom. Međutim, on se ne zaustavlja na pojedincu. U drugom dijelu istog poglavlja govori da smo postali ukućani Božji, članovi jedne nove obitelji i građani jednog novog kraljevstva. U trećem poglavlju istaknuo je da Crkva nije samo sociološka ili povijesna pojava. Ona je dio vječnog Božjeg plana. Kroz njezino postojanje i djelovanje obznanjuje se Božja mudrost ne samo ljudima nego i „poglavarstvima i vlastima u nebeskim prostorima“.

Drugim riječima, Crkva ima značenje koje nadilazi vidljivu stvarnost.

Bog ima plan za pojedinca, ali taj plan nikada nije odvojen od zajednice. Kršćanin nije otok sam za sebe. Pozvani smo u odnos s Bogom, ali i u zajedništvo s drugima. Nakon svoje velike molitve Pavao započinje četvrto poglavlje snažnim riječima:

„Zaklinjem vas…“

Glagol koji koristi nosi ideju ozbiljnog poticaja, gotovo svečanog poziva. Kao da želi reći: „Sve što sam do sada napisao vodi upravo prema ovome.“ A to „ovo“ je – jedinstvo.

Pavao koristi vrlo snažne izraze:

• hodite dostojno poziva;

• podnosite jedni druge u ljubavi;

• nastojte sačuvati jedinstvo Duha.

Zanimljivo je da ne kaže da trebamo proizvesti jedinstvo. U Pavlovom razumijevanju, jedinstvo nije ljudski projekt već Božji dar.

Duh Sveti je taj koji stvara jedinstvo, a vjernici su pozvani to jedinstvo čuvati.

Mi ne postajemo jedno svojim trudom; jedno smo zato što smo dionici istoga Kristova života. To jedinstvo nije puki suživot ili organizacijska povezanost. Ono govori o dubokoj harmoniji i zajedničkom identitetu. Crkva je pozvana odražavati Božji karakter, Božju svrhu i Božju misiju.

Ovakav tip jedinstva dodatno je naglašen izjavama: „Jedno tijelo i jedan Duh… jedan Gospodin, jedna vjera, jedno krštenje, jedan Bog i Otac sviju.“

Jedno tijelo

Crkva nije skup odvojenih pojedinaca koji dijele slična uvjerenja. Postoje mnoge lokalne zajednice, različiti jezici, kulture i službe, ali postoji samo jedna Crkva.

To znači da pripadamo ne samo Kristu nego i jedni drugima. Kada jedan dio tijela pati, cijelo tijelo osjeća posljedice.

Razdori, zavisti i podjele nisu samo praktični problemi; oni ranjavaju samo tijelo Kristovo.

Jedan Duh

Isti Duh koji je oživio Krista prebiva u svim vjernicima. Duh Sveti ne stvara duhovne elite niti različite razrede kršćana. On gradi zajedništvo i osposobljava različite ljude različitim darovima za izgradnju jednog tijela.

Pravi znak djelovanja Duha nije samo snaga ili manifestacija, nego i sposobnost da ljudi različitih karaktera, iskustava i pozadina postanu jedno.

Jedna nada

Svi vjernici imaju isti konačni cilj. Različiti su naši životni putevi, ali nam je ista budućnost. Pozvani smo prema istoj baštini, istom uskrsnuću i istom novom stvorenju.

Ako svi putujemo prema istoj kući, tada nema smisla međusobno ratovati putem.

Jedan Gospodin

U svijetu u kojem su ljudi priznavali različite autoritete, kršćani su ispovijedali jednu jednostavnu, ali revolucionarnu istinu: „Isus je Gospodin.“

Postoji samo jedna glava Crkve, to je Isus. Ako je Krist Glava tada Crkvu ujedinjuje zajednička podložnost Kristu.

Jedna vjera

Crkva je ujedinjena zajedničkim povjerenjem u Krista i zajedničkim sadržajem apostolske vjere. Ne povezuje nas ista osobnost, političko mišljenje ili društveni status. Povezuje nas evanđelje.

Jedna vjera znači da postoji zajednička istina koja oblikuje naš identitet.

Jedno krštenje

Krštenje označava ulazak u novi savez i javno poistovjećivanje s Kristom. Svi smo prošli kroz ista vrata. Stari čovjek je umro, a novi je primio život u Kristu.

U krštenju nestaju stare podjele i nastaje nova pripadnost – pripadnost Kristu i njegovu narodu.

Jedan Bog i Otac sviju

Ako imamo istog Oca, tada smo braća i sestre. Zato podjele u Crkvi nisu samo organizacijski problemi; one su obiteljske rane.

Pavao nas podsjeća na jednu važnu istinu: Jedinstvo nije cilj koji tek trebamo ostvariti, već je dar koji smo već primili u Kristu.

Krist je srušio zidove, Duh je stvorio jedno tijelo, Bog je postao naš zajednički Otac.

Na nama je da živimo dostojno tog poziva i da čuvamo ono što nam je već darovano.

Različitost vs jednost

A svakome od nas dana je milost po mjeri Kristovog dara. Zato govori: “Kad je uzašao na visinu, odveo je sužnje u sužanjstvo i dao darove ljudima.” (A ono “uzašao” što drugo znači nego li to da je najprije sišao u donje krajeve zemlje?Onaj koji je sišao jest onaj isti koji je i uzašao iznad svih nebesa, da bi sve ispunio.) I on je dao jedne za apostole, a jedne za proroke, a jedne za evangelizatore, a jedne za pastire i učitelje za usavršavanje svetih, za djelo službe, za izgradnju tijela Kristova, dok svi ne dospijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do savršenog čovjeka, do mjere uzrasta punine Kristove: da više ne budemo djetinjasti, bacani amo tamo i nošeni unaokolo svakim vjetrom nauka koji ljudskim trikom i lukavstvom čeka u zasjedi da nas zavede. Nego govoreći istinu u ljubavi, u svemu uzrastimo u njega koji je Glava, to jest Krista, od koga je sve tijelo sastavljeno i povezano svakovrsnim zglobom opskrbe prema djelotvornosti po mjeri svakog pojedinog dijela, te ostvaruje rast tijela za izgradnju samoga sebe u ljubavi. Efežanima 4:7-16

Nakon svega napisanog na početku četvrtog poglavlja, Pavao nas opet iznenađuje jer nakon sedam „jednosti“ piše o različitim darovima: o apostolima, prorocima, evangelizatorima, pastirima i učiteljima.

To je zato jer jedinstvo ne isključuje različitost, već naprotiv: različitost je dio Božjeg plana.

Krist daje različite darove kako nijedan pojedinac ne bi bio dovoljan sam sebi.

Jedna osoba ne može utjeloviti puninu Krista.

Jedna služba ne može izraziti sve bogatstvo evanđelja.

Jedna tradicija ne može iscrpiti svu Božju mudrost.

Crkva treba različite ljude, različite darove, različite osobnosti, različite životne priče. Možda je jedan od najvećih izazova suvremene Crkve naučiti ponovno živjeti jedinstvo bez zahtjeva za uniformnosti.

Crkva bi trebala biti odsjaj Kraljevstva u kojem različiti ljudi, različiti darovi, različite osobnosti i različite životne priče postaju jedno u Kristu.

„Šareno jedinstvo“

Crkva nije pozvana stvoriti jedinstvo, pozvana je živjeti iz temelja jedinstva: iz Krista.

Kada ljudi pokušavaju vlastitim snagama proizvesti jedinstvo, često završe stvarajući uniformnost.

Na primjer crkve imaju nepisana pravila o tome kako se treba govoriti, ponašati, odijevati ili čak kako se trebaju doživljavati duhovna iskustva. U takvom okruženju različitost postaje prijetnja, a jedinstvo se mjeri vanjskom usklađenošću.

Za razliku od toga, istinska Crkva u svojoj raznolikosti trebala bi objavljivati Božju mnogostruku mudrost (Ef 3,10).

Zanimljivo je da riječ πολυποίκιλος (polupoikilos) doslovno znači: mnogobojna, raznobojna, šarena mudrost (Božja).

Bog nas nije pozvao da postanemo isti, nego da, ostajući različiti, pronađemo svoj zajednički život u Kristu.

Duh Sveti ne briše osobnosti, darove, kulture ili temperament, On ih otkupljuje i povezuje.  

Božje jedinstvo nije jedinstvo sivila, nego jedinstvo šarenila.

Ono nije poništenje različitosti, nego njihov sklad.

Bog poziva šarene da ostanu šareni kako bi svojim različitim darovima, iskustvima i osobnostima obogatili cijelo tijelo Kristovo.

U svijetu u kojem se ljudi ili zatvaraju u radikalni individualizam ili pokušavaju proizvesti umjetnu uniformnost, Crkva je pozvana pokazati jedan drugačiji put.

Bog nije stvorio Crkvu kao tvornicu identičnih ljudi.

Nije nas pozvao da postanemo kopije jedni drugih, nego udovi jednoga tijela.

Zato jedinstvo Duha nije pedeset nijansi sive, nego sklad otkupljenih boja.

Petar Fabijanić