UČENIŠTVO 

Sjećam se riječi velikog Božjeg službenika Lestera Sumralla kada je izjavio kako je sa šesnaest godina želio otkriti je li Bog stvaran: „Ako Bog doista postoji onda vrijedi živjeti za Njega, a ako ne postoji tada ću živjeti kako hoću.“ 

Vjerujem da njegova izjava postavlja stvari na svoje mjesto. Ako nema Boga tada doista „jedimo, pijmo i uživajmo“. A ako Bog postoji, te ako je istinito to što On kaže o životu poslije smrti, raju i paklu tada doista vrijedi živjeti u poslušnosti Bogu. 

Poput milijardi ljudi na licu zemlje - u prošlosti i sadašnjosti, ja vjerujem da Bog postoji. Vjerujem i da je ono što Bog kaže u Bibliji spasavajuća istina. Zbog toga mislim da je lakomisleno vjerovati u Boga, a ne nastojati otkriti Njegovu volju ili ju ne sprovoditi u svom životu. 

Isus nas nikada nije pozvao samo u spasenje. On nas je pozvao u učeništvo koje nas treba pripraviti za Kraljevstvo Božje. Božje Kraljevstvo ima svoje zakone i pravila. Da bi bili građani Kraljevstva moramo ispuniti određene norme i poštovati Božja pravila. Kako bismo ih upoznali i živjeli, moramo se uključiti u proces učeništva. Učeništvo nije opcija, ono je norma. Ono nam pomaže da utvrdimo svoj odnos s Bogom, utvrdimo svoje spasenje te da pripravljeni možemo primiti i puninu spasenja. 

Jedna od definicija učeništva je ova: učeništvo je proces u kojem osoba nastavlja utvrđivati svoje spasenje. Kroz taj proces novi život koji primamo istiskuje stari životni stil i svjetonazor. Po tome Krist raste u nama, a mi se umanjujemo. 

SPASENJE 

Kako bismo razumjeli nužnost učeništva važno je razumjeti proces spasenja. 

U nekim kršćanskim krugovima postoji krivo razumijevanje spasenja. To se očituje uglavnom na dva različita područja. 

Prvo područje govori da se spasenje postiže potpunom isplatom ili zaslugom. To znači da osoba treba zaslužiti svoje spasenje svojim ili tuđim djelima. 

Naglasak u tom učenju je na riječi „zaslužiti“. To znači da je manje ili više osoba sama svoj spasitelj. U tom joj manje ili više pomažu drugi ljudi i njihova religiozna or- ganizacija. Stoga sva hvala za spasenje pripada ljudima, a ne Bogu. To je protivno učenju Pisma: 

"Da, milošću ste spašeni po vjeri. To ne dolazi od vas; to je dar Božji! 

To ne dolazi od djela, da se tko ne bi hvalisao." Efežanima 2:8,9 

Kao što vidimo, spasenje ne dolazi ljudskom zaslugom ili ljudskim djelima, već milošću Božjom po vjeri. 

Ako ste primijetili, prije sam upotrijebio i izraz „potpunom isplatom“. To znači da osoba, drugi ljudi i svećenstvo trebaju platiti puni iznos kako bi osoba mogla doći u spa- senje. Kao što vidimo i ovdje Bog (za njih) nije Spasitelj te „slava spasenja“ opet pripada ljudima, a ne Bogu. 

Drugo područje zbog kojeg ljudi imaju krivo razumijevanje spasenja je učenje o predodređenju, a time i o tome „da ako čovjek ima spasenje ne može otpasti ili ga izgubiti.“ To učenje je protivno onomu što Pismo naučava u: Rimljanima 2:1-3; 11:18-22; 1. Korinćanima 9:24-27 i 10:11- 12; Galaćanima 5:2-5; 1. Timoteju 1:19-20; Hebrejima 6:4-6 i 10:26-31. 

Prema ovim stihovima moguće je da osoba u jednom momentu ima spasenje i odnos s Bogom ali da zbog različitih razloga ona može otpasti od Boga i „izgubiti“ svoje spasenje. 

TRI FAZE SPASENJA 

Spasenje ima tri faze ili tri dimenzije. Prva dimenzija je duhovna, druga duševna a treća tjelesna. Ono osim toga ima još tri faze: prošlu, sadašnju i vječnu. 

Kada čitamo navedene stihove iz Efežana 2:8,9; uviđamo da smo spašeni. To nam potvrđuje i Titova poslanica: 

"Ali kad se očitova dobrota Boga, našega Spasitelja, i njegova ljubav prema ljudima, tada nas – ne zbog pravednih djela koja smo mi učinili, već po svom milosrđu – spasi ku- pelju ponovnog rađanja, obnove koju čini Duh Sveti koga obilno izli na nas po našem Spasitelju Isusu Kristu, da, opravdani njego- vom milosti, budemo baštinici vječnoga živo- ta kojemu se nadamo." Titu 3:4-7 

Iz navedenih stihova uviđamo da smo spašeni Božjom milošću kada smo povjerovali Bogu. To je spasenje uzrokovalo da smo nanovo rođeni po Duhu Svetom. Naš duh je postao novo stvorenje i spasenje je postalo dio našeg duhovnog bića. U toj dimenziji ključna je Božja milost koja uzrokuje Božje djelo u pojedincu po njegovoj vjeri u Kristovu zamjensku žrtvu. 

Kada se Božje spasenje nastani u našem duhu, tada treba nastupiti druga faza spasenja u kojoj uz Božju pomoć utvrđujemo sebe u Božjem spasenju. U ovoj se dimenziji spasenje iz Duha treba prenijeti i na našu dušu - misli, osjećaje i volju. Jakov 1:21,22 nam govori o tomu: „Zato odbacite od sebe svaku prljavštinu, zadnji ostatak zloće, i ponizno prihvatite u vas usađenu Riječ koja može spasiti vaše duše! 

Ali budite izvršioci Riječi a ne samo slušaoci koji zavaravaju sami sebe!“ 

Ovisno o tomu koliko ponizno prihvaćamo Božju Riječ spasenje se više ili manje utvrđuje u našem životu. Ako nas „smrt zatekne“ u ovoj fazi, tada, bez obzira koliko smo Riječi prihvatili, odlazimo u raj. U ovakvim okolnostima nije bitna količina primljene Riječi već voljnost za primanje, odnosno odsutnost buntovnosti. Ako u nama nema voljnosti za primanje Riječi, a povrh toga smo još buntovni i svjesno odbacujemo ono na što nas ona potiče, mi smo u opasnoj zoni. Ovisno o obliku naše buntovnosti i njenoj dubini, možemo jako loše proći pa čak i otpasti od vjere i izgubiti spasenje. 

Kada osoba ozbiljno prihvati svoje spasenje ona se preda proučavanju, brizi za druge i poučavanju. To nam Pavao jasno govori u 1. Timoteju 4:13-16: „Do mog dolaska posvećuj se čitanju, opominjanju i poučavanju! Ne zanemaruj u sebi milosni dar koji ti je udijeljen na temelju proročanskih izjava polaganjem ruku starješinskog zbora! Vrši ove dužnosti, sav im se posveti, da tvoj napredak postane očit svima! Pazi na samog sebe i na nauku! Ustraj u ovim dužnostima, jer radeći ovo spasit ćeš i samoga sebe i svoje slušatelje!“. 

Šesnaesti stih jasno govori o tomu kako trebamo paziti na svoj životni stil i na nauk koji prihvaćamo, prakticiramo i propovijedamo. Kada se predamo svojim dužnostima, tada možemo sa sigurnošću znati da je naše spasenje sigurna stvar. To predanje je trajna stvar. Njime utvrđujemo ili dovodimo naše spasenje k punini. Na to nas potiče i Poslanica Filipljanima 2:12 kada nam kaže: „...sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje.“ Riječ „postignete“ znači i „dovršite, odradite.“ To bi značilo - nastojte dovršiti svoje spasenje. 

O istoj stvari nam posredno govori Evanđelje po Ivanu 8:48-51 te 1. Petrova 1:6-9. 

Treća faza spasenja se odnosi na buduće spasenje. Rimljanima 5:8,9 nam kaže: „Ali Bog pokaza svoju ljubav prema nama time što je Krist, dok smo još bili grešnici, umro za nas. Koliko će nas sigurnije spasiti od srdžbe sada kad smo već opravdani njegovom krvi.“ 

Deveti stih kaže: „spasiti od srdžbe“ što se odnosi na budućnost, na konačno spasenje. Ova faza uključuje i primanje novog, proslavljenog tijela. O tomu nam govori 1. Korinćanima 15, te 1. Solunjanima 4:15-17. 

U njoj (toj fazi) će izaći na „površinu“ stvarno stanje stvari za svakoga od nas. Oni koji su postigli puninu spasenja izbjeći će srdžbu, a primiti nagradu u Božjoj prisutnosti. 

UČENICI 

Ako ne razumijemo procese spasenja, tada nećemo razumjeti važnost učeništva. Bez učeništva osoba je na skliskom terenu. Zbog nedostatka informacija i sile koju može primiti u procesu učeništva, osoba može lagano biti povučena u negativnom smjeru. Budući da živimo u svijetu koji je u vlasti zloga, postoji ogromna mogućnost da đavao takvu osobu povuče za sobom. 

Tijekom učeništva osoba uči ono što njezin učitelj zna, primi ono što on ima i postane slična njemu. Time ona dolazi na novu poziciju koju Bog želi za nju. Kako bi osoba ušla u Božju poziciju, ona mora ući u poziciju sa svojim učiteljem. Ta pozicija traži poniznost i odgovornost. Bez njih učeništvo postaje problem. 

Učeništvo je prvenstveno korisno za učenika. Zbog toga se od učenika traži da cijeni osobu i trud učitelja te da im „iskazuju izvanrednu ljubav“ i poslušnost (1. Solunjanima 5:12-13; Hebrejima 13:17).
Za kvalitetno razvijanje osobe potrebno je znanje i trud. 

Nema svatko potrebne kvalitete da pomogne nekomu u potrebnom oblikovanju karaktera, stavova, znanja i sposobnosti, u darovima i vjeri. Bez odgovarajućih učitelja osoba ne može duhovno odrasti do potrebne razine. 

Kako bi ohrabrio svog učitelja, učenik mora pokazati zainteresiranost i promjenu. Svrha učeništva je promjena. Ako nema promjene, učitelj biva obeshrabren i odnos učeništva može biti prekinut. 

Tada im se približi Isus te im reče: „Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. 

Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! 

Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.“ 

Matej 28:18-20 

Isusov nalog učenicima nije bio objasniti ljudima plan spasenja, već učiniti ih učenicima. Riječ „učenik“ u Novom zavjetu se spominje 269 puta, a riječ „kršćanin“ samo tri puta. Prema Djelima 11:26 termin kršćanin se može upotrijebiti samo za učenike. Prije nego nekoga sa sigurnošću možemo zvati kršćaninom, on ili ona trebaju postati poput Krista po učeništvu. 

Kršćanstvo nisu sakramenti koji su obavljeni nad nama, niti vjerovanja koja recitiramo. Kršćanstvo nije samo svjetonazor, ono je odsjaj Kristov u našem životu. Mi Ga na- sljedujemo, a On se očituje u nama. Kršćanstvo je nasljedovanje osobe Isusa Krista, a ne pravila neke religiozne organizacije. Ono podrazumijeva odnos između pojedinca i Krista. Ako tog odnosa nema tada to nije pravo kršćanstvo. 

Biblija nas potiče da ispitamo svoje kršćanstvo. 

"Sami sebe ispitajte da li ste u vjeri! Sami sebe istražite! Ili ne poznajete sebe – ta Krist je u 

vama. Ako ne, pokazujete se nevaljanima." 2. Korinćanima 13:4,5 

Ako Krist nije vidljivo prisutan u našim životima, tada smo u krivom uvjerenju. Kada je Krist u našem životu to nije pitanje našeg ili nečijeg mišljenja. Gotovo da je nemoguće imati Krista u svom životu, a ne biti svjestan toga. On će nam govoriti, hrabriti nas, opominjati, izražavati svoje osjećaje i djelovati kroz nas. On će nas učiti i voditi. 

Istinski kršćani su Isusovi sljedbenici. On ih uči, opominje i vodi. A oni usvajaju Njegovo učenje, stavove i vodstvo. Bez usvajanja nema kvalitetnog učeništva. Koliko netko usvaja, govori o tomu koliko je on ili ona dobar učenik i koliki su dio puta prošli. Ono što vjeruju, govore i čine pokazuje gdje se oni u Kristu nalaze. 

Sljedbeništvo uključuje tri glavna vodstva. Prvo vodstvo je vodstvo Božje Riječi. Ona je pisano, a zbog toga sigurno i nepromjenjivo svjedočanstvo Božje volje. Uvijek možemo provjeriti druga vodstva prema zapisanoj Božjoj volji. Pisana Riječ nije podložna osjećajima, okolnostima ili osobnim htijenjima. Uz dobre prijevode Pisma možemo imati sigurnu spoznaju. 

Drugo vodstvo je Božje vodstvo po Duhu Svetom. Duh Sveti je glavni nadstojnik Crkve i zastupnik Božje volje. On je Bog i nepogrešiv. Nažalost, mi ljudi smo pogrešivi (griješimo) i možemo si umisliti ili krivo protumačiti Njegovo vodstvo i upute. Možemo subjektivno sagledati Njegovu poruku. Zbog toga je važno provjeravati istu kroz pisanu Riječ i dokazane (prokušane, provjerene) učenike ili službenike. Oni su i treći dio vodstva. 

Kada smo mladi (u Kristu), neupućeni u Božju Riječ i volju, teže nam je razlučiti je li nešto Božja volja ili istina. Zbog toga nam Bog daje učitelje, ljude koji su prošli dio puta koji mi trebamo proći. Oni pomažu osobi da razumije i razluči je li ono što joj dolazi, dolazi od Boga ili nekoga drugoga. Pri tome se oni drže Biblije kao glavnog priručnika za vodstvo. 

Kada postanemo kršćani, vjerojatno imamo predrasude, kriva shvaćanja i prakse. Pojedine stvari možemo subjektivno procjenjivati ili zbog predrasuda osuđiva- ti. Zbog toga je važno da shvatimo kako proces učeništva može biti „bolan“. Učitelj svojim riječima i objašnjenjima može „udarati“ po utvrdama u našim mislima. Zbog toga ga možemo odbacivati i prezreti. 

Naša nevoljnost da prihvatimo Bibliju kao najuzvišeniji autoritet može nas onemogućiti u procesu formiranja kvalitetnih - biblijskih stavova, vjerovanja i praksi. Zbog toga, kao što smo prije napomenuli od učenika se traži poniznost i odgovornost. Učeništvo ne može biti učinko- vito ako učenik nije otvoren do granice ranjivosti. To znači - ako učitelj konfrontira pojedini njegov stav, mišljenje, ili ponašanje s Božjom Riječi i u „čvrstoj“ ljubavi - osoba to mora znati pozitivno primiti. Ne smije zbog toga „pobjeći“ u zatvorenost ili neiskrenost. To bi ju zaustavilo u procesu duhovnog odrastanja. Iskrenost čini da Bog dublje prodre u naše živote i bolje nas oblikuje, tako da budemo kvalitetniji kršćani. 

Ova tri vodstva u učeništvu ne isključuju jedno drugo. Ona se nadopunjuju i usklađuju ovisno o razini naše predanosti i rasta. Biblijsko i vodstvo Duha su trajni oblici vodstva. Voditelji se mogu mijenjati ovisno o prijeđenom putu. Nakon nekog vremena učenici postaju učitelji onima koji tek započinju svoje putovanje s Kristom. U isto vrijeme njima Bog dovodi nove učitelje tako da oni mogu dalje napredovati. Zbog toga svi vjernici moraju biti svjesni potrebe stalnog učeništva. Zbog toga moramo uvijek pozitivno reagirati na poziv da slušamo, poziv da promatramo, poziv da budemo poslušni i poziv na značajnost. 

Učeništvo nam pomaže da postanemo značajni (korisni - odgovorni službenici) u Kraljevstvu Božjem. Da ispunimo Božju volju u svom životu. Zbog toga mu se trebamo svjesno prepustiti. Dragovoljno se dati i razumjeti da ono nije trčanje na kratke staze već doživotno iskustvo. Mi prelazimo dio po dio puta slijedeći Krista u zajedništvu s braćom i sestrama. 

Učeništvo je ulaganje u sebe ili neku drugu osobu. Svako ulaganje traži vrijeme, energiju, čak sredstva. U vrijeme kada su svi snažno opterećeni različitim obvezama, ulaganje u svoj duhovni razvoj vrlo često nisko pada na listi prioriteta. Ljudi ulažu u materijalno, tjelesno ili intelektualno (kulturno - duševno) dok duhovno ostaje po strani. Kada umremo ono što je materijalno, tjelesno nećemo moći ponijeti sa sobom. U nebu se nećemo moći okoristiti našim intelektualnim ili duševnim sadržajima. Ulaganje u istinsku duhovnost donosi korist sada i u vječnosti. Ono donosi zadovoljstvo, radost, mudrost, mir, umanjuje stres i poboljšava naše zdravstveno, materijalno i društveno stanje. Kao što Pavao kaže u 1. Timoteju 4:8: „Tjelovježba donosi malu korist, a pobožnost donosi potpunu korist, jer joj pripada obećanje života – života sadašnjega i budućega.“ 

Učeništvo nam pomaže da razumijemo i živimo pravu pobožnost. Bog nas poziva na učeništvo kako bi nas mo- gao blagosloviti i upotrijebiti. Odazovimo se Njegovu pozivu! 

Tekst preuzet iz knjige D.A. Šićka i Ž. Rupčić "Temeljna biblijska učenja"